Mislav
Sada možemo koristiti stanice mrtvih ljudi za stvaranje novog života. Ali tko odlučuje?
Zbog toga je važno reći partnerima ili roditeljima želite li da se vaša jajašca, sperma ili embriji iskoriste nakon vaše smrti.
Peter Zhu je imao samo 19 godina kada je poginuo nakon nesreće na skijanju u West Pointu u New Yorku. Njegova donorska kartica jasno je pokazala da je želio donirati svoje organe. Ali i njegovi su roditelji htjeli prikupiti njegovu spermu.
Njegovi su roditelji na sudu rekli da žele zadržati mogućnost korištenja sperme kako bi na kraju dobili djecu koja bi bila genetski povezana s Peterom. Sud je odobrio njihove želje , a Peterova sperma je izvučena iz njegova tijela i pohranjena u lokalnoj banci sperme.
Imamo tehnologiju da koristimo spermu, a potencijalno i jajašca, mrtvih ljudi da napravimo embrije, a na kraju i bebe. A tu su i milijuni jajnih stanica i embrija—i još više spermija—u skladištu spremnih za upotrebu. Kad osoba koja je osigurala te stanice umre, poput Petera, tko odlučuje što će s njima?
To je bilo pitanje postavljeno na internetskom događaju koji je održao Progress Educational Trust, britanska dobrotvorna organizacija za osobe s neplodnošću i genetskim oboljenjima, kojemu sam prisustvovao u srijedu. Panel je uključivao kliničara i dva odvjetnika, koji su odgovorili na mnoga škakljiva pitanja, ali su dali malo konkretnih odgovora.
U teoriji, odluku bi trebala donijeti osoba koja je dala jajne stanice, spermu ili embrije. U nekim slučajevima, želje osobe mogu biti sasvim jasne. Netko tko možda pokušava imati dijete sa svojim partnerom može pohraniti svoje spolne stanice ili embrije i potpisati obrazac u kojem navodi da je sretan da njihov partner koristi te stanice ako, na primjer, umre.
Ali u drugim je slučajevima manje jasno. Partneri i članovi obitelji koji žele koristiti ćelije možda će morati prikupiti dokaze kako bi uvjerili sud da je preminula osoba zaista željela imati djecu. I ne samo to, nego i da žele nastaviti svoju obiteljsku lozu, a da sami ne postanu roditelji.
Spolne stanice i embriji nisu vlasništvo—ne potpadaju pod zakon o vlasništvu i ne mogu ih naslijediti članovi obitelji. Ali postoji određeni stupanj pravnog vlasništva za ljude koji su osigurali ćelije. Međutim, komplicirano je definirati to vlasništvo, rekao je na događaju Robert Gilmour, stručnjak za obiteljsko pravo sa sjedištem u Škotskoj. “Od zakona na ovom području me boli glava”, rekao je.
Zakon se također razlikuje ovisno o tome gdje se nalazite. Posthumna reprodukcija nije dopuštena u nekim zemljama, au mnogim drugim nije regulirana. U SAD-u se zakoni razlikuju od države do države. Neke države neće zakonski priznati dijete začeto nakon nečije smrti kao potomstvo te osobe, prema Američkom društvu za reproduktivnu medicinu (ASRM). “Nemamo nikakva nacionalna pravila ili politike”, kaže mi Gwendolyn Quinn, bioetičarka sa Sveučilišta New York.
Društva poput ASRM-a su u međuvremenu sastavila smjernice za klinike. Ali to također može malo varirati među regijama. Smjernice Europskog društva za ljudsku reprodukciju i embriologiju, na primjer, preporučuju da roditelji i drugi rođaci ne bi trebali moći tražiti spolne stanice ili embrije osobe koja je umrla. To bi se odnosilo na roditelje Petera Zhua. Zabrinutost je da se ti rođaci možda nadaju “djetetu za sjećanje” ili kao “simboličnoj zamjeni preminulog”.
Ljudi koji žele iskoristiti jajne stanice, spermu ili embrije mrtvih partnera ili članova obitelji često se oslikavaju kao “sebični”, ali, prema iskustvu Jamesa Lawforda Daviesa, to jednostavno nije slučaj. Lawford Davies, britanski odvjetnik specijaliziran za reproduktivne i genetske tehnologije, bio je uključen u nekoliko sličnih slučajeva. “Svi ovi slučajevi uključivali su nevjerojatno hrabre ljude koji su se suočili s tragedijom”, rekao je. Svi uključeni ljudi željeli su ispuniti želje onih koji su umrli, dodao je.
Posthumna reprodukcija nedvojbeno je mračno područje, ali postoji jedna stvar oko koje se slažu svi koje sam čuo i s kojima sam razgovarao: svaki slučaj je jedinstven i treba ga tretirati pojedinačno. “Teško je generalizirati”, kaže Shelly Simana, bioetičarka i pravna znanstvenica sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji.
Simana želi da više ljudi počne razmišljati o mogućnosti korištenja vlastitih jajnih stanica, spermija i embrija nakon njihove smrti. Na isti način na koji nas se potiče da razmotrimo donaciju organa, svi bismo trebali zapisati bismo li bili sretni da se naše spolne stanice dohvate i iskoriste, kaže ona. “Idealno bi bilo da ljudi napišu biološku oporuku”, kaže ona.
Quinn se slaže. “Često kažemo ljudima da je Dan zahvalnosti… kada sjedite sa svojom obitelji… dobro vrijeme da izrazite svoje želje”, kaže ona. “Vrlo su teški razgovori… Mnogima ljudima nije ugodno razgovarati o smrti, ali kako ćete drugačije obznaniti svoje želje?”