Mislav
Razotkriven veliki mit o hidrataciji
Održava wellness industriju na površini i slavni je piju na galone, ali koliko nam je vode doista potrebno? Možemo li razgovarati o riječi ‘h’? Ne, nije toplinski val. Hidratacija. Iako je to dvoje svakako međusobno povezano. Dehidracija je – nedvosmisleno – opasna. Voda je, u međuvremenu, sastavni dio života. I to nikad više nego usred toplinskog vala, kada smo svi skloni – kako da to kažem pristojno? – malo svijetliti.
Više se znojite i gubite više tekućine, pa vašem tijelu treba više vode. Ljeti kult hidratacije doseže temperaturu. Dok tipkam, majke diljem Britanije viču “Čekaj! Zaboravio si bocu vode!” dok njihova djeca jure u školu. Ja nisam iznimka. Kod kuće tjeram svoju djecu da iskape čaše. Na poslu stavljam bokal vode na svoj stol kao osobni izazov.
Hidratacija je, čini se, nova religija , o kojoj su evangelizirali svi, od NHS-a (koji preporučuje da svi pijemo šest do osam čaša dnevno: oko tri i pol pinte, ili dvije litre) do Archieja Harrisona Mountbatten-Windsora (čiji je omiljeni riječ je “hidrat”) i reality zvijezda Khloe Kardashian (čije “vodeno putovanje” uključuje bocu veličine galona – to je osam pinti ili 4,5 litara – s motivacijskim porukama umjesto mjernih oznaka, od “zapamti svoj cilj” do ” ne odustaj” do “uspio si” kada je puno popila).
Ali koje su dokazane prednosti pogađanja Kardashianine galonske mete, ili čak NHS-ove umjerenije oznake od osam čaša? Godine 2002., The American Journal of Physiology objavio je studiju o pravilu osam čaša. Njegov autor – Heinz Valtin, stručnjak za bubrežnu fiziologiju – zaključio je: “Nema znanstvenih dokaza da trebamo toliko piti.”
“Ne govorim ljudima da ne piju više vode – ne želim ničiju njušku – ali gubiti vrijeme ili novac brinući se o tome je gubitak”, kaže Aaron Carroll, istaknuti profesor pedijatrije na Sveučilištu Indiana. Medicinski fakultet i koautor knjige Nemojte gutati žvakaću gumu! Mitovi, poluistine i otvorene laži o vašem tijelu i zdravlju.
“Ova ideja da se morate svjesno natjerati da konzumirate određenu količinu čiste, nepatvorene vode povrh svoje normalne prehrane, pa… nema nikakve racionalne ili znanstvene osnove za to.”
Fitnes industrija nam govori da konzumiramo sve veće količine vode
Mit, sugerira on, možda ima svoje korijene u preporuci koju je dao Odbor za hranu i prehranu Nacionalnog istraživačkog vijeća Sjedinjenih Država, davne 1945. godine. “Odgovarajuća količina vode za odrasle je u većini slučajeva 2,5 litre dnevno,” oni napisao. No iako smo se možda opsesivno držali te linije, zaboravili smo dio koji je slijedio: “Većina ove količine nalazi se u pripremljenoj hrani.”
Voda u vašoj hrani računa se u vašu dnevnu hidrataciju. Nasumično kontrolirano ispitivanje iz 2016. na 72 muškarca čak je zaključilo da su hidratantni učinci vode, piva, kave i čaja gotovo identični. U razvijenom svijetu teško je izbjeći vodu. Drugdje ima ljudi koji žive u istinskim teškoćama, ali preživljavaju, ističe. U međuvremenu: “Velika većina ljudi koji su opsjednuti ovime proživljavaju najveće izobilje u ljudskoj povijesti. Ipak, više nego ikad brinemo da će nam se tijela srušiti.”
Klinička dehidracija, ističe on diplomatski, vjerojatno neće biti posljedica nekoliko sati besposličarenja u britanskom parku. “Kad ste dehidrirani, to obično znači da ste izgubili između 5 i 10 posto svoje tjelesne težine u vodi. To je ogromna količina vode. Ne govorimo: ‘O, Bože, zaboravio sam popiti čašu vode od doručka.’ Vi ćete znati za to. Bit ćeš u bolnici… A dotle moraš proći kroz ozbiljnu deprivaciju ili stvarno jako povraćanje i proljev.”
Kao studija iz 1996. “Prehrambene potrebe u vrućim okruženjima”, koja istražuje potrebe vojnog osoblja u ekstremnim okruženjima, ističe: “potreba za vodom na vrućini ovisi o izgubljenoj tekućini, što zauzvrat ovisi o čimbenicima kao što je intenzitet vježbanja , trajanje vježbanja, uvjeti okoline, stanje treniranosti i aklimatizacije na toplinu, spol i dob.” Muškarci se znoje više od žena pa im je potrebno više vode, dok su “starije osobe osjetljivije na toplinske ozljede od svojih mlađih kolega tijekom valova vrućine”.
Dakle, mala je vjerojatnost da se moja djeca i ja smežuramo ako ovog tjedna šetamo psa po parku bez naših boca s vodom (iako je lak pristup tekućini tijekom toplinskog vala uvijek dobra stvar). Ali što je s manje tvrdnjama o životu ili smrti za pijenje puno vode – onima koje se manje odnose na samoodržanje, a više na samooptimizaciju? Postoje li znanstveni dokazi da će pijenje puno više vode razbistriti moj um i kožu, na primjer?
Carroll odmahuje glavom: “Uspoređujem to sa spremnikom goriva u automobilu. Ako ostanete bez goriva, u nevolji ste. Ali auto radi sasvim dobro unutar određenog raspona. A kada se spremnik napuni, ako dodate još benzina, samo će se razlijevati po stranama. Auto ne radi ništa bolje. Ne može dalje ni brže, samo se razlijeva. To je tvoje tijelo. Sve što radiš je stvaranje novih odlazaka u kupaonicu.”
Povećano otpuštanje vode iz bubrega u mjehur izaziva češći nagon za mokrenjem. Dodajte potencijalne probleme s pokretljivošću i imate situaciju koja odvraća starije ljude od adekvatnog pijenja, s posljedičnom dehidracijom i općim učincima i učincima na zdravlje mozga
“Nevjerojatno je da NHS još uvijek održava te mitove”, slaže se dr. Margaret McCartney. VN Škotske, pisac i televizijski voditelj posebno je, pa… popišan, s često hvaljenom idejom da je boja urina točan pokazatelj odgovarajuće hidratacije. “Organizacije NHS-a to su progurale kroz karte boja, sugerirajući da ste na neki način dehidrirani, osim ako nemate stvarno proziran urin”, kaže ona. “To je apsolutno smeće. Kod zdravih ljudi, žuti urin zapravo je znak da vaši bubrezi rade na odgovarajući način kako bi sačuvali tekućinu. Ako vam je urin vrlo proziran, to znači da pijete tekućinu koja vašem tijelu nije potrebna.”
Sva su tijela različita, zahtijevaju različite količine vode u različitim kontekstima i uvjetima okoline, kaže McCartney – i trebali bismo im vjerovati. “Imamo nevjerojatnu fiziologiju koja će nam reći kada trebamo piti, kako bismo održali izvrsno uravnoteženu tekućinu. To je stvarno pouzdan, dobro podešen sustav. Ako ste u dobroj formi i zdravi, imate slobodan pristup tekućini i možete piti za žeđ i utjehu, tada ne bi trebalo biti nikakve potrebe da uopće mjerite unos tekućine.” U toplinskom valu, zdravo tijelo će vas potaknuti da pijete više. Češće ćete osjećati žeđ.
Svima su nam potrebne različite količine vode u različitim kontekstima
Ako NHS to uvijek ne artikulira u potpunosti, kultura slavnih to može aktivno zamagliti. Prošlog lipnja glumica Katie Holmes podijelila je tajnu svog blistavog tena: “Pijem puno vode i pokušavam jesti puno povrća kako bih svoju kožu održala što zdravijom.” Ona nije prva slavna osoba koja je sugerirala da iza njezinog mladenačkog sjaja stoji pitka voda (a ne genetska lutrija, basnoslovno bogatstvo i ogroman trud). Međutim, njezin je komentar bio zapažen jer je djelovala kao glasnogovornica kampanje “zdrave hidratacije” koju je sponzorirao… Evian.
Nakon tvrtki za flaširanu vodu došla je wellness industrija. Sada možemo “optimizirati” svoju hidrataciju filtrima, “aktiviranim” ili “poboljšanim” vodama ili čak bočicama koje sadrže kristale koji će “napuniti” našu vodu ljekovitim vibracijama (Victoria Beckham objavila je svoje na Instagramu prošli mjesec). Osnovna potreba – besplatno dostupna svakome tko ima pristup slavini ili dobro funkcionira – pretvorena je u mističan (i, što je još važnije, unosan) alat za samopoboljšanje.
“Ono što me jako rastužuje je to što ima puno utjecajnih ljudi koji žele da pijete više, a iza toga nema znanosti”, kaže McCartney. “Tjerati ljude da se brinu i da ne vjeruju svom tijelu umjesto da ga njeguju i vjeruju mu.”
Dr. Heather Sequeira, psihologinja specijalizirana za opsesivno kompulzivni poremećaj i traume, slaže se. “U svojoj kliničkoj praksi primijetila sam da se neki ljudi manje mogu osloniti na vlastite unutarnje znakove i osjećaju sve veću tjeskobu zbog vlastitog tijela i vlastitih tjelesnih signala”, kaže ona. “Obraćaju se Googleu za savjet radije nego da se prilagođavaju vlastitom tijelu… vjeruju utjecajnim osobama, a ne vlastitom tijelu.”
Voda za piće je dobar primjer za to. “Neki ljudi koji su jako svjesni zdravlja osjećaju se tjeskobno i ‘nesigurno’ osim ako sa sobom nose bocu vode iz koje neprestano pijuckaju.”
To je navika koja može kliziti od “svjesnosti o zdravlju” do “anksioznosti za zdravlje”, kaže Sequeira. “Mogli bismo povezati ispijanje vode s ‘činjenjem prave stvari’ i stoga biti ‘sigurni’, ali krajnji rezultat je zapravo da se osjećamo sve tjeskobnije, opsesivno promatrajući što smo popili. Sve se više fokusiramo na količinu i, što je još više zabrinjavajuće, fokusiramo se na ‘mikroosjete’ u grlu i ustima, umjesto da se prilagodimo odgovarajućim signalima žeđi koje naše tijelo šalje.”
Ipak, postoje neke skupine kojima bi moglo dobro doći ako dodatno razmisle o svom unosu vode. “Stariji ljudi – recimo, od 65 nadalje – obično piju manje od mlađih dobnih skupina i kao posljedica toga imaju veću vjerojatnost da će dehidrirati”, kaže James Goodwin, direktor utjecaja znanosti i istraživanja u Brain Health Networku.
Postajemo li sve zabrinutiji zbog količine vode koju pijemo?
Goodwin, bivši glavni znanstvenik u dobrotvornoj organizaciji Age UK, kaže da kako starimo “naši fiziološki mehanizmi regulacije vode u tijelu otupljuju”. Na primjer: “Lučenje antidiuretskog hormona koji pomaže našim tijelima u očuvanju vode postupno opada, što znači da se više vode izlučuje iz tijela, što dovodi do dehidracije ako se ne nadoknadi.”
U međuvremenu, “povećano otpuštanje vode iz bubrega u mjehur izaziva češći nagon za mokrenjem”. Dodajte potencijalne probleme s pokretljivošću i, kaže Goodwin, imate situaciju koja “odvraća starije ljude od adekvatnog pijenja, s posljedičnom dehidracijom i općim učincima i učincima na zdravlje mozga”.
Stoga bi stariji ljudi mogli biti malo pažljiviji u potrošnji vode. Što je s djecom? Postavio sam pitanje Aaronu Carrollu koji je, kao pedijatar, u dobroj poziciji da se nosi s neurozama mojih roditelja.
Brinem se, kažem, da bi se moja osmogodišnjakinja mogla previše zadubiti u igru da bi slušala signale svog tijela i pila kad je žedna. “Vaša djeca nisu rastresenija od vjeverica ili pasa, ili bilo koje druge životinje na Zemlji”, kaže. Nije upoznao moju djecu, ali prihvaćam njegovu poantu. “Obećavam ti: na kraju će piti.”
No, boce s vodom imaju svoje mjesto. “Ako im se ne ponudi mogućnost vode, djeca gravitiraju prema pićima sa šećerom”, kaže Carroll. “Ako im dajete bočicu s vodom kako bi im zdravija opcija uvijek bila dostupna, onda fantastično. Ako im ga dajete jer mislite da će bez njega vjerojatno dehidrirati, to se neće dogoditi. Svima će reći da su žedni mnogo prije nego što se problem pojavi.”
Voda je ključna za naše dobro zdravlje, ali ne u količinama koje wellness industrija često predlaže. Da okrenemo Coleridgeovu rečenicu, vode, vode ima posvuda – ali ne morate popiti svaku kap.