Mislav

Anatomija jednog ustanka: Ženama u Iranu je dosta

Smrt studentice Jine Mahse Amini pokrenula je val prosvjeda diljem Irana. Posljednjih pet tjedana žene u zemlji prednjače, ali su im se pridružile osobe iz svih društvenih slojeva. Jesu li oni snaga koja može srušiti režim?

Kad se noć spusti na Teheran, ljudi povise svoje glasove, kaže Anoush. Izlaze na svoje balkone ili se penju na krovove. Netko počinje skandirati: “Smrt diktatoru!” I: “Žena! Život! Sloboda!” Drugi se pridružuju, sve dok se ulice iranske prijestolnice ne ispune njihovim pozivima.

Tako je zadnjih pet tjedana. Otkako je 22-godišnja Jina Mahsa Amini umrla 16. rujna nakon što ju je iranska policija za moral privela u pritvor zbog navodnog “neislamskog” odijevanja, žene diljem zemlje dižu se – kojima se pridružio značajan broj muškaraca – protiv islamistička diktatura.

Anoush, u srednjim 20-ima, jedna je od tih žena. Odabrala je pseudonim kako bi izbjegla izlaganje svoje rodbine opasnosti. Postala je dio pobune koja je islamistički režim pritjerala uza zid do mjere neviđene otkako su mule preuzele vlast 1979. godine. Pobuna je to žena. U državi koja sustavno ugnjetava žene, one se bore za svoju slobodu i protiv teokratskog režima koji većina stanovništva prezire.

Jina Mahsa Amini, žena čija je smrt, vjerojatno u rukama iranske moralne policije, izazvala prosvjede diljem zemlje.

Anoush kaže da dolazi iz obitelji srednje klase u sjevernom Iranu. Njeni roditelji su konzervativni muslimani, kaže ona, i stalno su je upozoravali na bilo kakav oblik aktivizma i preklinjali je da se nikada ne pridruži prosvjedu. Anoush radi kao učiteljica i voli putovati u slobodno vrijeme, kaže, te je putovala u Prag, južnu Njemačku i Istanbul. Fotografije na društvenim mrežama prikazuju mladu ženu s kosom koja varira između šarene i crne, duge i kratke. Umjesto hidžaba, oko glave veže šarene marame koje joj jedva prekrivaju kosu. Tijelo joj je prekriveno tetovažama koje kod kuće ne može pokazati.

Režim ove jeseni čini sve što može kako bi ili potpuno blokirao web ili barem ograničio pristup. Anoush priča svoju priču na savršenom engleskom. Kasnije, usred noći, stiže duga poruka u kojoj se opravdava što je bila toliko emotivna.

Tweet

Prvi put je uhićena kada je imala 18 godina, kaže Anoush. Bilo je to tijekom njezine prve godine na Sveučilištu u Teheranu, a na ulici ju je zaustavila policija za moral zbog neadekvatnog hidžaba. Vidjelo se previše kose i hidžab nije bio dovoljno velik, rečeno joj je.

Dvije žene u crnim velovima zgrabile su je za ramena i ugurale u kombi pun niza drugih žena. Anoush kaže da su je tada službenici za moral izgrdili, optuživši je da ju je Zapad platio da se oblači kao kurva i nanese štetu Iranu. “Nisam mogla prestati plakati”, kaže ona.

U postaji su je tom prilikom, kaže, zadržali pet sati. Policija je podnijela kaznenu prijavu i fotografirala ju s natpisom koji je morala držati u rukama: “nedovoljan hidžab”. Naposljetku je dobila izbor: ili je mogla potpisati dokument da nikada više neće učiniti tako nešto i nazvati roditelje da joj donesu dugu, islamsku odjeću. Ili bi se mogla odlučiti za zatvor.

Za Anoush je uhićenje bilo samo jedno od mnogih bolnih iskustava kao žena u Iranu. Sjeća se da su je u školi pretukli jer je bila našminkana ili jer je pokazala kosu. Priča priču o vjenčanju koje je završilo s mladenkom u suzama jer je policija upala na prijem i uhitila mladoženju nakon što je poslužen alkohol. Govori o tome da ju je policija spriječila da uđe na sveučilište jer su joj se vidjeli gležnjevi. Da je prisiljena obrisati svoj ruž jer bi to moglo isprovocirati muškarce. Preko telefona kaže da bi takve priče mogla pričati satima.

Već posljednjih šest mjeseci, kaže, često skida hidžab u javnosti. “Nisam više ona zastrašena 18-godišnja djevojka.” Nakon Aminine smrti, kaže Anoush, jednostavno više nije mogla izdržati. “Kada su žene Irana odlučile izaći na ulice protiv ove distopije – kako sam mogla ne sudjelovati?”

Kaže da je od tada sudjelovala u šest demonstracija. U početku bi nosila masku za ronjenje kako bi je zaštitila od suzavca, ali kaže da to više ne čini. Do sada je Anoush uspjela izbjeći policiju na svakom od prosvjeda u kojima je sudjelovala, nestajući u trgovinama ili u stanovima starijih Iranaca koji svoja vrata drže otvorenima za prosvjednike. “Više se bojimo da ćemo biti uhićeni nego ubijeni”, kaže Anoush. “Kada te uhite, ne znaš što će ti se dogoditi. Ponekad se opet lažima izvučeš, a ponekad te muče do smrti.”

No unatoč strahu, Anoush osjeća da se stvari mijenjaju. Sada, kada izađemo na ulicu bez hidžaba, više nas niko ne može zaustaviti. Previše nas je”, kaže ona. Prije početka prosvjeda Anoush je htjela napustiti Iran. Ali sada je, kaže, shvatila da to nije zemlja koju mrzi, već Islamska Republika. – Prvi put imam osjećaj da zemlja pripada nama.

Prosvjedi postaju sve veći i veći, a sada su uključene učenice i studentice, ali i brojni muškarci, pa čak i prodavači na bazaru. Održavaju se u svim regijama zemlje, u većini velikih iranskih gradova, pa čak i u svetom gradu Qom. To je pokret koji uključuje ljude iz svih slojeva društva, a ne samo više klase u glavnom gradu, kao prethodni prosvjedni pokreti.

U Teheranu mlade žene trgaju hidžabe na ulici i režu kosu u znak protesta. U gradu Mashhadu studenti skandiraju: “Borimo se! Ostajemo! Vraćamo svoju zemlju!” U Karaju su učenice potjerale časnika iz školskog dvorišta – a video prikazuje još jednu grupu djevojčica kako drže srednji prst prema fotografiji vrhovnog vođe Alija Khameneija.

Nakon izmanipuliranih predsjedničkih izbora 2009. godine milijuni Iranaca izašli su na ulice protiv režima. Ubrzo je prozvana Zelena revolucija, ali je brzo i nasilno ugušena. Bilo je i prosvjeda 2017./2018. protiv skoka cijena hrane.

Ovaj put, međutim, ljutnja je daleko dublja i mnogo je kategoričnija. Usmjeren je protiv samog islamističkog režima, protiv njegovog modela društva, protiv načina na koji tretira iranske građane, protiv nedostatka perspektive za budućnost i protiv diskriminacije manjina. Ne radi se više o reformama. Cilj je riješiti se režima u cijelosti.

Režim pokušava srušiti prosvjede, ali dosad nije uspio. Čak i ako uspije ugušiti prosvjede brutalnošću i masovnim uhićenjima, bijes će i dalje postojati.

Žene su već uspjele zadati udarac jednoj od najbrutalnijih diktatura na svijetu, koja svake godine ulaže milijarde u svoj sigurnosni aparat. Diktatura koja je usavršila svoju mašineriju ugnjetavanja i koja najinteligentnije ljude u zemlji baca u zatvore mučenja.

Zapadni klišeji često prikazuju muslimanke kao žrtve ili fanatike, ali iranski ustanak pokazuje koliko je velika njihova čežnja za slobodom i samoodređenjem. To je nadahnuće za milijune žena koje pate pod patrijarhalnim strukturama – na Bliskom istoku i šire.

Vrlo malo informacija o ustanku dopire do vanjskog svijeta, a ono što izađe uglavnom je u obliku drhtavih videa mobilnim telefonima užurbano snimljenih na uglovima ulica ili s balkona. No, takvih je malo, dijelom zato što su mule uvelike ugasile internet, ali i zato što među samim prosvjednicima postoji shvaćanje da su takvi videi opasni. Režim ih sustavno koristi za pronalaženje prosvjednika i njihovo uhićenje.

Do sada je prosvjedni pokret ostao nestrukturiran i nema jasnih lidera.

Kontakt je održavan s dvadesetak prosvjednika tijekom posljednjih nekoliko tjedana. Intervjui su ponekad vođeni pisanim putem uz pomoć softvera za šifriranje, ponekad glasovnim porukama, ali rijetko telefonom. Ponekad će proći dani između slanja pitanja i primanja odgovora. Kao i kod Anoush, prava imena svih naših partnera za intervjue moraju ostati neotkrivena iz sigurnosnih razloga. Mnogi izvještaji su fragmentarni – a ipak daju dubok uvid u unutarnje djelovanje ove pobune. Zajedno se kombiniraju kako bi oblikovali anatomiju ustanka.

Žena čija je smrt pokrenula sve nije planirala izazvati režim. Rano navečer 13. rujna, Jina Mahsa Amani, 22-godišnjakinja iz kurdske regije u sjeverozapadnom Iranu, izašla je iz podzemne željeznice u Teheranu. Njezina je majka kasnije rekla iranskom novinaru da je njezina kći nosila dugi ogrtač i hidžab.

Amini je bila tamo kako bi posjetila rodbinu i kupila odjeću za sveučilišni semestar koji je trebao započeti. Bio je to, zapravo, samo običan shopping – sve dok, to jest, nije privukla pozornost policije za moral. Odvukli su je u svoj auto, prema kasnijem iskazu Amininog mlađeg brata Kiarasha. Htio je, kaže, intervenirati, ali su ga policajci zgrabili za ruku i zavrnuli je iza leđa. Morao je bespomoćno gledati kako njegovu sestru odvode, zajedno s drugim ženama čija je odjeća proglašena “neislamskom”.

Samo nekoliko sati kasnije Amini je pala u komu, a tri dana nakon toga je umrla. Fotografija prikazuje mladu ženu kako leži u bolnici, s krvlju na lijevom uhu.

Iranski režim tvrdi da je Amini umrla od zatajenja organa, navodno kao posljedice temeljnog zdravstvenog stanja, što njezina obitelj opovrgava. Na videosnimci se navodno vidi kako Amini tetura u policijskoj postaji i pokušava se zadržati hvatajući stolicu prije nego što se sruši. No mnogo toga ukazuje na to da je bila žrtva nasilja: očevidac je rekao iranskim novinarima da je Amani rekla dok je bila u pritvoru da je udarena u glavu u policijskom autu. Hakeri su procurili slike CT-a koji navodno pokazuju Aminijevu slomljenu lubanju. Njena obitelj kaže da je imala i rane na nogama te da joj je lice bilo natečeno. Za većinu ljudi u Iranu jasno je što joj se dogodilo: moralna policija ju je ubila.

Amini je iz grada Saghez, koji se nalazi nedaleko od iračke granice. Tamo je poznata pod imenom Jina, kako je zovu i njezini ukućani. U službenim identifikacijskim dokumentima, za koje su dopuštena samo perzijska imena, ona se zove Mahsa.

Slike pokazuju ženu blagih crta lica s tamnocrvenim ružem, hidžabom labavo zavezanim preko glave, ako ga uopće nosi. Njezini rođaci rekli su novinarima da Amini nije bila politički angažirana i da je sanjala o mirnom, sretnom životu. Otac joj je državni službenik, a majka domaćica. Aktivistica iz Sagheza kaže da je Amini čeznula za vremenom kada bi žene i muškarci mogli biti slobodni, te da je bila ponosna Kurdkinja. No, prema svemu što se o njoj zna, nikada nije željela postati heroj. A sigurno ne mučenik.

Ujutro na Aminijev sprovod, stotine bijesnih ljudi okupilo se u Saghezu. Neki od ožalošćenih mahali su maramama i skandirali: “Smrt diktatoru!” Njihovo značenje bilo je jasno: ajatolah Khamenei, vođa Iranske revolucije.

Nije slučajno što su prosvjedi započeli u kurdskoj regiji Irana. Otpor protiv režima ovdje ima dugu tradiciju. “Jin! Jiyan! Azadi! Žena! Život! Sloboda!” – bojno skandiranje demonstranata zapravo je kurdski poklič, duboko ukorijenjen u kurdskom pokretu za slobodu ili točnije u pokretu kurdskih žena.

Kao iu svim zemljama u regiji, Kurde u Iranu, koji čine oko 10 posto stanovništva, pomno prati država. Samo prošle godine došlo je do širokog vala uhićenja u kurdskim područjima, njihove zahtjeve za većim samoodređenjem i priznavanjem njihove kulture iranska država smatra problemom. Pobuna, koja je započela kao odgovor na smrt mlade Kurdkinje, značajna je i za Kurde u drugim zemljama Bliskog istoka, gdje su također potlačena manjina. Najzačudniji element ustanka je to koliko se brzo proširio na ostatak stanovništva.

U Sanandaju, koji se također nalazi u pokrajini Kurdistan, svega nekoliko stotina ljudi isprva se okupilo na tržnici nakon Aminijeve smrti, skandirajući “Jin! Jiyan! Azadi!” Druga mantra je bila: “Danas je Jina. Sutra smo mi!”

Kaveh, električar u ranim 30-ima, sudjelovao je u tim ranim prosvjedima. On i njegova supruga Mina, grafička dizajnerica, smatrali su da je nemoguće šutjeti. “Svatko od nas sutra bi mogao biti ubijen ako ništa ne učinimo”, kaže on.

Ali nije ih samo sjećanje na Mahsu Aminija otjeralo na ulice. Ekonomska patnja u zemlji također je značajan faktor. I nedostatak samoodređenja. Uski steznik i nedostatak perspektive. Godine suspregnutog bijesa.

Odgovor režima stigao je nakon dva-tri dana. Zaštitari su se vozili prema prosvjednicima na motociklima, među kojima su bili i Kaveh i Mina, i udarali sve do kojih su došli. Tukli su i starije ljude, kao i tinejdžere i djecu. Kaveh kaže da su vidjeli jednog čovjeka koji je bio pretučen u svom autu, njegov mozak poprskan po pretincu za rukavice i krv koja je kapala na asfalt.

Jedne večeri policija je krenula za parom na mostu, a dronovi su snimali odozgo. “Znamo tko ste. Doći ćemo po vas u vaše domove noću.” To je bila njihova poruka. – Ali nismo odustajale – kaže Mina. – Pobjegli smo u uličice obližnjeg kvarta.

Od tada njihov prosvjed nalikuje urbanom ratovanju. Šuljaju se gradskim ulicama, presvlačeći se nekoliko puta dnevno i stalno pazeći na rute za bijeg – koje uvijek uključuju jedva izbjegavanje miljenika režima.

Ono što je započelo u kurdskoj regiji brzo se proširilo na glavni grad, a zatim na mjesta i gradove diljem zemlje i kroz cijelo društvo – žene i muškarce, siromašne i bogate, mlade i stare, muslimanke, homoseksualce.

Baran, primjerice, mlada umjetnica koja voli čitati povijest i koja je telefonom izjavila da je na ovakav trenutak čekala nekoliko godina. Prvi put se, kaže, s cijelom obitelji pridružila prosvjedima; po prvi put, muškarci su bacili podršku ženama. Strah je promijenio stranu, kaže ona: “Možemo osjetiti da režim postaje sve prestrašeniji.”

Tu je i domaćica iz Teherana koja se više ne usuđuje prosvjedovati na ulici nakon što ju je osiguranje tijekom jednog prosvjeda upucalo u nogu. Ali ona nastavlja raditi što može iz svog doma. Svake večeri u 21 sat idemo do našeg prozora ili na krov i pjevamo, kaže ona preko telefona. “Svi znaju”, kaže ona, da je u 21 sat vrijeme za proteste. Na nekim Telegram kanalima dovoljna je samo objava broja 9. To znači: “Izađi, pjevaj i ne zaboravi poželjeti smrt Khameneiju u 21 sat”

Sahel je još jedna, feministica iz Rashta u sjevernom Iranu koja je odmah na početku prosvjeda pogođena u leđa s osam metaka iz sačmare. U strahu od režimskih poslušnika liječila se kod kuće kod prijatelja. Sada se vratila na to. U nizu glasovnih poruka, Sahel svojim blagim glasom prepričava što je doživjela i opisuje kako prosvjednici koji nikada prije nisu izašli na ulice sada uče kako graditi barikade. Oni, kaže ona, gledaju video snimke iz Hong Konga kako bi učili od tamošnjeg pokreta otpora.

Nono, nebinarna osoba iz provincije Gilan u sjevernom Iranu, sudjeluje u prosvjedima od prvog dana. “Sanjam o budućnosti u Iranu u kojoj nitko nije diskriminiran i gdje ljudi mogu slobodno odlučiti što žele raditi i tko žele biti”, kaže Nono u glasovnoj poruci.

Armin je student iz Shiraza koji je još 2019. godine sudjelovao u prosvjedima protiv visokih cijena hrane. Te godine režim je u samo nekoliko dana ubio stotine ljudi, nakon čega je, kaže Armin, bilo jasno da ni tzv. moglo se računati nazvane reformatorima unutar vladajućeg aparata. “Tada smo se povukli”, kaže Armin. Ali ovaj put je sve drugačije. “Sada imamo nadu.” Prosvjedi će se, kaže, nastaviti sve dok se režim ne sruši.

Mehdi, 43-godišnji otac tinejdžera, javlja se putem e-pošte. On demonstrira od prvih poziva na prosvjed, kaže, dodajući da ga već godinama gadi režim zbog njegove korumpiranosti i zato što guše narod. “Gotovo svaki tjedan podsjećamo se da nam ovaj diktatorski režim oduzima priliku da vodimo normalan život.”

Mehdi kaže da je ubojstvo žena i djevojaka od strane moralne policije pokrenulo ovaj ustanak. Ali u budućnosti će, dodaje on, biti stotine dodatnih razloga da građani Irana izađu na ulice. Sve što trebate učiniti je, kaže, poslušati pjesmu Shervina Hajipoura.

Shervin Hajipour skladao je ono što je u biti himna za nedavne prosvjede. Njegovu pjesmu s poznatim stihom “baraye,” (“za”) kliknuli su 40 milijuna puta na Instagramu. Stihovi se sastoje od tweetova o prosvjedima koji izražavaju želju Iranaca za boljim životom i njihovu čežnju za slobodom i radošću. Pjeva o intelektualcima zatočenim u Iranu, srušenim zgradama i zagađenom zraku. To je sirova, bolna pjesma – ali zapravo, to je vrisak bijesa.

Hajipour je bio u zatvoru zbog pjesme, ali je potom pušten uz jamčevinu. Bio je prisiljen ispričati se na svom Instagram računu zbog političke instrumentalizacije pjesme – kao odgovor na što su korisnici predložili dodavanje “prisilnih Instagram priča” u tekst.

Kako Mehdi pokazuje da nije zadovoljan životom pod režimom? “Pišem protestne postove na društvenim mrežama. Pjevam s prozora svog doma.” Mlađi su hrabriji, piše zadivljeno, izlazeći na ulice i pozivajući na smrt diktatora. “Ovaj prosvjed je puno jači od svega što sam vidio u posljednjih 20 ili 30 godina.”

Tri su stvari važne za nastavak pobune, kaže on: Održavanje nade ljudi živom i jačanje njihove volje za otporom; besplatan pristup internetu; i potporu raznih skupina u društvu – uključujući radnike u naftnoj industriji, učitelje i sveučilišne profesore, poslovne ljude i, naravno, Irance u egzilu koji su u kontaktu sa stranim vladama.

Pobunjenici na ulicama Irana suočavaju se s režimom koji je proveo desetljeća razvijajući vrlo učinkovit sustav za kontrolu i ugnjetavanje stanovništva. Ključni dio tog aparata je Gasht e-Ershad, policija morala za koju se sumnja da je ubila Aminija. Gasht e-Erhad je posebna postrojba pridružena normalnim policijskim snagama i uključuje tisuće policajaca, od kojih su neke žene. Oni se smatraju provoditeljima režima i njegovog tumačenja šerijatskog prava. To znači da su pripadnici postrojbe zaduženi za poštivanje islamskog morala i pravila te za uhićenje osoba, uglavnom žena, čija se odjeća smatra neprikladnom.

Ono što policiju morala čini tako važnom za opstanak režima je to što ona predstavlja jasnu razliku od prethodnog režima šaha Mohammada Reze Pahlavija. Revolucionarni vođa ajatolah Ruhollah Khomeini nadao se da će islamska revolucija 1978./1979. jednom zauvijek okončati razdoblje sekularizma. Iranom je, svakako, vladala diktatura prije nego što je Homeini došao na vlast, ali u knjigama su postojali zakoni koji su štitili prava žena. Nije bilo neuobičajeno vidjeti Iranke u minicama na ulicama Teherana. Samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja Islamske Republike, ovi zakoni su suspendirani. Za Homeinija su žene koje nisu nosile hidžab bile “gole”.

Obavezni hidžab i društvena kontrola nad tijelima žena bili su i nastavljaju biti ključni element identiteta režima mule. “Ako im to oduzmete, što drugo imaju?” pita se iransko-američka autorica Roya Hakakian, koja je također Židovka.

Od svog osnutka 2005. pod ultrareligioznim predsjednikom Mahmoudom Ahmadinejadom, policija za moral podigla je optužnice protiv milijuna žena zbog neispravnog nošenja hidžaba.

Nejasno je, međutim, koliko su muškarci i žene iz moralne policije predani svom “poslu”. Postoje, svakako, neki pripadnici postrojbe koji su uvjereni u ideologiju koja stoji iza njihovih aktivnosti, no BBC je nedavno uspio razgovarati s pripadnikom moralne policije koji uopće nije bio uvjeren. “Očekuju da ih natjeramo u kombi. Znaš li koliko sam puta bio u suzama dok sam to radio?” rekao je čovjek. I: “Želim im reći da nisam jedan od njih. Većina nas su obični vojnici koji služe obvezni vojni rok. Osjećam se tako loše.”

Osim policije morala, tu je i Revolucionarna garda, koja se ponekad naziva i Pasdaran. Smatraju se moćnim elementom vojske te su stoga pod kontrolom revolucionarnog vođe. Revolucionarnu gardu utemeljio je Homeini 1979. godine kako bi obranio novoosnovanu Islamsku Republiku od mogućih pučeva i od prebjega iz regularne vojske. Politički sustav je čvrsto ukorijenjen u međusobnom nepovjerenju. Zadatak Revolucionarne garde je poduprijeti sustav bez obzira na sve – i poraziti “devijacionističke pokrete”, također i preko mora.

Za potonje se brine elitna jedinica Pasdaran poznata kao Quds Force, koja je proširila iranski utjecaj na Irak, Siriju (gdje se uspješno borila protiv Islamske države), Libanon i Jemen. Upravo iz tog razloga brojne zemlje smatraju da su ugrožene od Irana, među njima prvi Izrael, zemlja koja je posebno zabrinuta zbog izrade iranske nuklearne bombe. Činjenicu da Iran predstavlja i sigurnosni rizik za Europu nedavno je pokazala isporuka dronova samoubojica Rusiji koji su raspoređeni u Ukrajini.

SAD klasificira Revolucionarnu gardu kao terorističku organizaciju, ali Europska unija ne. Ministri vanjskih poslova EU sada su nametnuli novi skup sankcija protiv Irana, prvenstveno usmjerenih na sprječavanje određenih iranskih dužnosnika da putuju u Europu i zamrzavanje imovine – iako kaznene mjere prvenstveno utječu na moralnu policiju.

Stanovništvo se također boji 190.000 pripadnika Revolucionarne garde unutar Irana – postali su toliko moćni i toliko isprepleteni s političkim i gospodarskim strukturama zemlje da neki stručnjaci kažu da Iran zapravo uopće nije teokracija pod kontrolom šijitskih svećenika , već vojna država pod kontrolom Pasdarana. Smatra se da Pasdarani posjeduju udjele u desecima kompanija u nizu različitih sektora, uključujući industriju nafte, plina, automobilsku, tekstilnu i kemijsku industriju, zajedno s bankama, građevinskim tvrtkama i turističkim tvrtkama. Kako je stanovništvo potlačeno i postaje sve siromašnije, vojska gomila svo bogatstvo koje može izrabljivanjem zemlje.

Revolucionarna garda šalje Basij da obave svoj prljavi posao, neku vrstu snaga za brzi odgovor koje, zajedno s policijom, guše svaki oblik prosvjeda na ulicama, koristeći palice i vatreno oružje, još od Zelene pobune 2009. No. Čini se da Basij, za kojeg se smatra da ima 600.000 članova, ne uspijeva nadvladati trenutni val prosvjeda, tako da se Revolucionarna garda sada sve više može vidjeti na ulicama Teherana i drugih gradova.

Malo je vjerojatno da će sigurnosne snage promijeniti strane i pridružiti se prosvjednicima. Njihova je lojalnost jasna. Bilo da su s moralnom policijom, normalnom policijom, vojskom, Basijem ili Revolucionarnom gardom, oni su tu da zaštite iransku revoluciju, a ne narod. “Stalo im je do zaštite sustava, a ne do zaštite Irana”, kaže povjesničar i stručnjak za Iran Afshon Ostovar. Oni također imaju koristi od sustava kakav jest: njihova moć i bogatstvo ovise o opstanku sustava, tako da sve što prijeti sustav također predstavlja prijetnju sigurnosnom aparatu.

Iranci u dijaspori slažu se oko vrlo malo toga. Biti duboko podijeljen kada je u pitanju domovina, naravno, nije neuobičajeno za zajednice u egzilu, ali to je osobito istinito za Irance u inozemstvu. Ipak, postoji jedna stvar koju dijele: malo njih s perzijskim korijenima nije dirnuto slikama koje dolaze iz njihove domovine, domovine njihovih roditelja, djedova i baka.

Milijuni Iranaca žive izvan Irana, s najvećim zajednicama u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji i Švedskoj. Mnogi su političke izbjeglice koje su napustile svoju zemlju nakon Islamske revolucije ili tijekom Prvog Zaljevskog rata.

Većina s kojima smo razgovarali strahuje za obitelj i prijatelje kod kuće. Razdvojeni su između bodrenja svojih voljenih i pozivanja na oprez. Zalijepljeni su za svoje televizore, računala i telefone, upijajući svaki video i komadić informacija koji mogu pronaći na društvenim mrežama. A neki od njih poslužili su za pojačavanje pobune, šireći vijesti i glasove iz Irana diljem svijeta, dok oni u zemlji pate od nesigurnosti i neizvjesne komunikacije.

Mnogi u dijaspori iznenadili su se i sami. Odjednom na prosvjede i skupove solidarnosti dolaze ljudi koji prije u njima nisu vidjeli puno smisla. Čak i ljudi koji imaju trezveniji pogled na svoju zemlju podrijetla pitaju se: mogu li se ovoga puta stvari stvarno promijeniti?

Vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei (u sredini) sa zapovjednicima oružanih snaga: Svaki oblik ili prosvjed je poništen.

“Režim postoji više od 40 godina, a Iranci se još uvijek ne mogu naviknuti na to”, kaže Iris Farkhondeh, koja živi u Parizu. “Generacija mladih ljudi koja sada provodi pobunu nije iskusila revolucija ili rat. Ali uskraćenost slobode osjećaju vrlo snažno. Nedostatak slobode još je teže podnijeti kada se na telefonu suočite sa slikama žena koje se slobodno kreću i izražavaju”, kaže ona, govoreći o popularnosti Instagrama, TikToka i drugih društvenih mreža u Iranu.

Zapadne vlade također sada upoznaju drugu stranu Iranaca u egzilu: sada zahtijevaju da vlade zauzmu jasan stav. Prosvjeduju u mnogim europskim prijestolnicama, okupili su se na protestima ispred Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu, skupili su ispred Islamskog centra u Hamburgu, koji se smatra izdanakom iranskog režima, pisao otvorena pisma i upućivao peticije njemačkom parlamentu. Oni pozivaju na preorijentaciju iranske politike, prestanak popuštanja.

Uz svu zabrinutost i političke zahtjeve, tu je i puno ponosa. U svom podrijetlu. Ponos na činjenicu da sada cijeli svijet svjedoči njihovoj hrabrosti.

Elnaz Rekabi: Atletičarka je postala heroj za mnoge Iranke otkako se natjecala u Seulu bez hidžaba.

Pobuna je iznjedrila nove ikone, uključujući penjačicu Elnaz Rekabi (33) iz Teherana.

Prosvjednici u Iranu Rekabi vide kao heroja otkako se prošle nedjelje natjecala bez marame na azijskom prvenstvu u Seulu. Videozapisi pokazuju kako se natječe s crnom trakom za kosu, kose svezane u pletenicu, odjevena u tamne hlače i bijelu košulju. Njezina pletenica njiše se naprijed-natrag dok se penje po natjecateljskom zidu.

Obavezno je za iranske sportašice da nose hidžab tijekom natjecanja. IranWire, stranica s vijestima o dijaspori sa sjedištem u Londonu koju je osnovao bivši Newsweeknovinarka, izvijestila je nakon toga da je Rekabi namamljena u iransko veleposlanstvo pod izlikom, te da su joj oduzeti putovnica i mobitel. U utorak se na Rekabijevom Instagram računu pojavila nova objava: priča bez fotografije, samo bijeli natpis na crnoj pozadini. Imalo je dojam osmrtnice. Rekabi se obratila svojim sunarodnjacima s molbom za oprost “za brige” koje je uzrokovala. Rekla je da se nije namjerno popela bez marame te da je za to krivo uzbuđenje i loš tajming jer su je prozivali da se penje ranije nego što je to učinila. Dodala je da je sada na putu kući s timom “kao što je i planirano”.

Nejasno je, međutim, pod kojim je uvjetima Rekabi napisala poruku i je li ona uopće njezina autorica. Promatrači su retke protumačili kao iznuđenu izjavu. IranWire je izvijestio da je Rekabijev brat uhićen u Iranu.

Kad se Rekabi vratila u Teheran u srijedu ujutro, na aerodromu ju je čekala razdragana publika. Rekabi nije nosila hidžab, ali je kosu sakrila u crnu majicu s kapuljačom i ispod bejzbolske kape. Djelovala je iscrpljeno i dala je intervju državnoj televiziji u kojem je ponovila ono što je već napisala. Zatim je odvezena kombijem – strahuju promatrači u zatvor Evin za političke zatvorenike.

Ne bi bilo prvi put da mule daju primjer sportskoj zvijezdi. Na primjer, hrvač Navid Afkari pogubljen je u rujnu 2020. nakon sudjelovanja u prosvjedu dvije godine ranije. Režim je tvrdio da je ubio službenika sigurnosti, ali je njegovo priznanje iznuđeno mučenjem. Bivši nogometni reprezentativac Ali Karimi također je navodno u odsutnosti optužen za “dogovor i okupljanje protiv nacionalne sigurnosti” zbog solidarnosti s prosvjedima žena.

Sportaši su uzori u Iranu, posebno mladima. Ono što govore i rade ima težinu, a nije neobično da ih nekoliko milijuna obožavatelja prati na društvenim mrežama. Pritisak koji na njih vrši režim je odgovarajuće intenzivan.

Dizačica utega Parisa Jahanfekr proljetos je pobjegla iz Irana u Njemačku jer više nije mogla podnijeti opresiju režima.

Parisa Jahanfekr, 27, iskusila je taj pritisak iz prve ruke. Dizačica utega proljetos je pobjegla iz Irana u Njemačku jer više nije mogla podnijeti opresiju režima. Sada živi u gradu Neubrandenburgu. U intervjuu putem videa njena je kosa otkrivena, a na usnama nosi crveni ruž i ružičasti džemper. “Sportašice se u Iranu ne bi trebale pojavljivati bez hidžaba, kako njihove obožavateljice ne bi osjetile te slobode i pobunile se protiv sustava.” Bile fotografije ili video, sve je pod kontrolom, a tko pogriješi, kaže, izbacuje se iz tima.

Kada je Jahanfekr kritizirala smještaj na olimpijskom kvalifikacijskom događaju, savez joj je zabranio natjecanje na nekoliko mjeseci. “Morao sam se obrazlagati pred povjerenstvom. Psovali su me i govorili da blatim i sramotim udrugu.”

Jahanfekr je gotovo potpuno prekinula kontakt sa svojom obitelji u Iranu kako bi bila sigurna da ih ne ugrožava. Ali ona sada sudjeluje u demonstracijama protiv mula u Berlinu. Nedavno je na Instagramu objavila video kako šiša kosu u znak protesta. “Mlađa generacija je odlučila da više neće biti sluškinja”, kaže ona.

Na ulice uglavnom izlazi iranska generacija Z – školska djeca i studenti. Oni su također ti koji umiru.

Do sredine listopada Amnesty International registrirao je imena 144 muškarca, žene i djece koje su ubile sigurnosne snage diljem zemlje. Među žrtvama je dvadesetak dječaka u dobi između 11 i 17 godina, prema ovom broju, te tri mlade žene u dobi između 16 i 17 godina. Organizacija za ljudska prava istražuje i druge slučajeve. “Broj mrtvih će rasti”, rekla je Raha Bahreini, stručnjakinja za Iran pri Amnesty Internationalu.

Gotovo polovica ubijene djece i mladih pripadala je potlačenoj etničkoj manjini Baluči. Umrli su na najsmrtonosniji dan od početka prosvjeda – 30. rujna – u Zahedanu, glavnom gradu Sistana i pokrajine Baluchestan. Snage sigurnosti razbile su tamošnji prosvjed nakon molitve petkom, ostavljajući navodno 66 mrtvih ljudi. Amnesty International je izvijestio da su ljudi željeli pokazati solidarnost s prosvjedima diljem zemlje i zahtijevati odgovornost za navodno silovanje 15-godišnje djevojčice od strane policijskog zapovjednika.

Skupina ljudi koji su upravo došli s namaza okupila se tog dana ispred policijske postaje. Prema istraživanju Amnestyja, snage sigurnosti ispaljivale su bojevo streljivo, metalne kuglice i suzavac na okupljene s krova policijske postaje. Organizacija je izvijestila da su sigurnosne snage u civilu također pucale s krovova obližnjih kuća.

Režim pokušava prikriti svoje nasilne postupke. Nakon “krvavog petka”, službe sigurnosti opisale su prosvjednike kao “teroriste” i “izgrednike” koji su pljačkali i pljačkali. Zatvorenici su bili prisiljeni da navodno priznaju pred kamerom.

Sigurnosne su snage bile posebno promjenljive u slučaju dviju ubijenih djevojaka koje su postale ikone prosvjeda: Sarine i Nike, obje su imale 16 godina. Prema državnoj propagandi, obje su same skakale s nebodera.

Sarina Esmailzadeh ubijena je tijekom protesta brutalnim udarcima u glavu. Službena verzija događaja je da je počinila samoubojstvo.

U međuvremenu, 16-godišnja Sarina Esmailzadeh navodno je ubijena brutalnim udarcima u glavu tijekom prosvjeda u Karaju u pokrajini Alborz. Dužnosnici su je predali šokiranoj rodbini, s tijelom pokrivenim i uputama da je odmah pokopaju. Snage sigurnosti pratile su sprovod i prisilile njezinu majku da proširi službenu priču da je počinila samoubojstvo. Inače, mediji su objavili, režim je prijetio ubojstvom Esmailzadehovog brata.

Nika Shakarami: Slomljene su joj jagodice, zubi i nos. Vlasti su potajno izvadile njezino tijelo iz mrtvačnice.

Sličnu sudbinu doživjela je i šesnaestogodišnja Nika Shakarami. Nestala je 20. rujna nakon sudjelovanja u prosvjedima u Teheranu. Obitelj je provela devet dana tražeći je uzalud sve dok ih vlasti nisu pozvale u mrtvačnicu u pokrajini Teheran. Shakaramiju su slomljene jagodične kosti, zubi i nos. Prije nego što ju je obitelj uspjela pokopati, vlasti su potajno izvadile tijelo iz mrtvačnice i pokopale je na drugom mjestu. Dužnosnici su zatim zastrašili obitelj, privremeno priveli Nikinu tetku i ujaka i prisilili ih da potvrde službeni narativ na državnoj televiziji.

Režim poznaje samo jedan način obračuna sa svojim protivnicima: zastrašivanje i silu.

Mjesto kojeg se prosvjednici plaše više nego ijedno drugo je zatvor Evin, koji se nalazi na sjevernoj periferiji Teherana. Režim tamo godinama drži mnoge od najbistrijih umova zemlje. Aktivisti i odvjetnici ponekad dijele ćelije s ekolozima i studentima. Gustoća intelektualaca je tolika da neki zatvor u šali nazivaju “Sveučilištem Evin”. Aktualni iranski predsjednik, Ebrahim Raisi, nekoć je osobno radio iza zidova zatvora.U zatvoru je 1988. u lažnim suđenjima u roku od nekoliko mjeseci osuđeno i pogubljeno bezbroj optuženika.Raisi je tada bio jedan od tužitelja.

Zatvor ima desetke samica, soba za ispitivanje i vlastito stratište. Zatvorenike često satima ispituju, a neke i muče. Uvijek iznova zatvorenici umiru jer ne dobiju liječničku pomoć na vrijeme. Amnesty International zatvor naziva “čekaonicom smrti”.

Otkako su počeli prosvjedi, u zatvoru Evin još je više nego inače. Aktivisti za ljudska prava iz organizacije Iran Prison Atlas vjeruju da su vlasti posljednjih tjedana uhitile stotine prosvjednika. Prema izvješćima zatvorenica, tamošnje žene spavaju zbijene jedna uz drugu u skučenim spavaonicama s krevetima na kat. Mlađi puštaju starije da spavaju na nižim krevetima. Obitelji redovito šalju novac ženama kako bi mogle kupiti hranu i telefonirati. Razgovori se snimaju. Svaka pogrešna riječ može dovesti do još jedne optužbe.

Zahvaljujući takvim otvorenim iskazima okrutnosti, Evin je postala simbol za Irance. Zatvor predstavlja brutalnost režima koji je ugušio svaki ustanak u prošlosti. Kad ga je iznenada zahvatio plamen prošle subote, 30. dana prosvjeda, mnogi prosvjednici i aktivisti mislili su da je to bilo namjerno: Je li režim pokušavao ubiti svoje protivnike?

Do danas nije jasno koliko je zatvorenika poginulo u požaru u Evinu. Režim izvješćuje o osam mrtvih i 61 ozlijeđenom. No, rodbina vjeruje da je žrtava bilo daleko više. Nije raščišćeno ni pitanje odgovornosti. U ponedjeljak je šef iranskog pravosuđa okrivio strane agente. Mnogi Iranci, međutim, sumnjaju da iza toga stoji režim, iako su okolnosti iza požara još uvijek nerazjašnjene. Oni vjeruju da je vlada sposobna za sve – uključujući i to da možda želi dati primjer nakon tjedana prosvjeda.

Osobito za starije Irance razvoj događaja asocira na početak Iranske revolucije: 19. kolovoza 1978. kino Cinema Rex u Abadanu u zapadnom Iranu izgorjelo je u plamenu. Počinitelji su izvana zabarikadirali vrata prije nego što su podmetnuli požar, a smrtno je stradalo čak 470 ljudi. Šah je za podmetanje požara okrivio “islamističke marksiste”, dok je oporba okrivila tajnu policiju. Napad je doveo do nasilnih prosvjeda koji su se brzo proširili zemljom. Na kraju je revolucija skinula šaha s prijestolja.

Hoće li se isto dogoditi i ovoga puta? Iako prosvjedi sada ulaze u šesti tjedan, mnogi Iranci i dalje su skeptični da će pokret uspjeti srušiti režim.

Čine se da su dva različita scenarija zamisliva.

U prvom, prosvjedni pokret ruši diktaturu. Niti jedna zapadna vlada ne bi žalila kraj islamističke vladavine. Demokratski Iran mogao bi promijeniti cijelu regiju. Međutim, sve je samo ne gotov zaključak da će se to dogoditi nakon uspješne revolucije. Vojni režim bi također mogao slijediti mule – ili kaos.

Drugi, vjerojatniji, scenarij je da će režimski poslušnici slomiti i ovu pobunu, te da će državom ponovno zavladati ona grobna tišina koja je pratila prethodne prosvjedničke pokrete. Vodstvo ne bi izašlo ojačano iz takve pobjede – a, znajući svoju ranjivost, bilo bi vjerojatnije da će u budućnosti osigurati potporu autoritarnih zemalja. Iran trenutačno isporučuje bespilotne letjelice Rusiji, koja je već de facto saveznik, za upotrebu u ukrajinskom ratu, a vjerojatno će ih pratiti s projektilima kratkog dometa. A tu je i Kina u koju bi Teheran mogao dugoročno polagati nade u tehnološkoj i gospodarskoj suradnji. Sve dok niti jedan pojedinačni domaći događaj, poput smrti revolucionarnog vođe, ne promijeni situaciju, napetosti će se nastaviti, čineći režim nestabilnijim i,

Ako se to dogodi, prosvjedni pokret 2022. bit će zapisan kao još jedan u nizu sve gušćih iranskih pobuna, na tragu studentskih nemira 1999., Zelene pobune 2009. i krvavo ugušenih prosvjeda 2019. Ali sljedeći mogao uskoro uslijediti, jer socijalni nemiri u zemlji neće nestati.

Čini se da u ovom trenutku nijedna strana nije spremna ustuknuti, ni režim ni prosvjednici. Prosvjedi već traju mnogo duže nego što su mnogi mislili da je moguće.

U Sanandaju u kurdskoj regiji Mina i Kaveh još uvijek prisustvuju prosvjedima, iako je Kaveh tijekom prosvjeda početkom listopada metak okrznuo lice.

Žene su digle pobunu, ali ona je odavno prerasla u mnogo više od hidžaba, kaže Mina. Ona kaže da se prosvjednici bore protiv Islamske Republike i za demokraciju. “Spremni smo žrtvovati svoje živote za slobodu. Nikada više nećemo biti isti ljudi koji smo nekad bili.”