Vedran
Diplomat o režimu straha: “Putinovi ljudi su posvuda”
Povlačenje iz Hersona težak je poraz ruskog predsjednika. Raspoloženje stanovništva je depresivno. Unatoč tome, mnogi njegovu moć smatraju stabilnom. Na što se oslanja vladar Kremlja?
Glas Borisa Bondareva tiho se čuje preko telefonskog zvučnika. “U principu je sve normalno”, odgovara bivši ruski diplomat na pitanje kako je. Ne može biti govora o normalnosti u životu Bondareva. Otkako je neugledni čovjek iz Moskve u svibnju dao otkaz na mjestu savjetnika veleposlanstva u Ženevi i prosvjedovao protiv rata u Ukrajini, morao se skrivati u Švicarskoj i strahuje za svoj život.
“Nikada se nisam toliko sramio svoje zemlje”, napisao je 42-godišnjak u otvorenom pismu u kojem je raskinuo s Kremljom.
Ali val je ostao podalje. Bondarev je još uvijek najviši ruski diplomat koji je dao ostavku zbog rata i jedini koji je javno osudio napad. Neki kolege iz Ministarstva vanjskih poslova tiho su otišli, kaže Bondarev. Dvojicu poznaje osobno, a s drugima je čuo. Ali tek nakon Kremlja. Nakon što je krajem rujna objavljena takozvana “djelomična mobilizacija”, značajan broj zaposlenika zapravo je pobjegao od nekih ruskih vlasti.
Ostavka jednog jedinog višeg diplomata vjerojatno nikada nije dospjela na toliko naslovnica i pobudila nade kao Bondarevljeva. Čovjek se pita koliko muškaraca i žena još uvijek sjedi u ruskim uredima i ima hrabrosti ustati protiv Putina i njegovog napadačkog rata . Sam Bondarev se nadao da će ga slijediti barem svaki deseti diplomat.
Prema nepotvrđenim medijskim izvješćima, trećina zaposlenika moskovske gradske uprave pobjegla je nakon što je jedan od njihovih kolega na fronti ubijen. Neki bi se mogli vratiti sada kada se kaže da je ruski ratni stroj za sada ostao bez hrane.
Neka elita?
Već je bilo jasno da je rat ruskog predsjednika bio debakl kada je Bondarev povukao uže. Osvajanje Kijeva nije uspjelo, au Buchi su već bila otkrivena tijela civila . U međuvremenu, oružane snage Moskve su istjerane iz većeg dijela sjeveroistočne regije Harkov. Nedavno su morali odustati od južnog grada Chersona, jedine regionalne prijestolnice koju je Rusija uspjela okupirati od veljače.
Nakon mobilizacije, rat više nije apstraktna “specijalna operacija” o kojoj Rusi slušaju samo na televiziji. Pitanje postaje sve hitnije: Jesu li ljudi koji su izabrali ovog predsjednika jer im je ponudio napredak i stabilnost doista voljni pratiti ga iz poraza u poraz? I koliko će dugo Putinova elita ostati ujedinjena i lojalna? Situacija u koju je predsjednik doveo zemlju ne može se svidjeti ni tvrdolinijašima koji žele pobjedu nad Ukrajinom i velikom Rusijom, ni oportunistima koji se žele dalje bogatiti u miru.
Demoralizirajući poraz
Diplomat disident Bondarev uvjeren je da su Putinovi dani odbrojani. Mora se nadati, jer sve dok je Putin na vlasti, Bondarev vjerojatno više nikada neće moći kročiti u svoju domovinu. Sustav se destabilizira svakim daljnjim korakom, kaže bivši savjetnik veleposlanstva iz odjela za razoružanje. Propadanje je sada nezaustavljivo.
U njegovim očima Rusija, čiju je vanjsku politiku Bondarev zastupao 20 godina, sada je “mafijaška država”, a Putin vođa svog vučjeg čopora koji mu neće oprostiti nikakve slabosti. “Ne može si dopustiti da izgleda slab i ne može dopustiti da izgubi rat.”
Međutim, nije jasno ni kako se pobjeda i poraz u Ukrajini definiraju s ruskog gledišta. Ruska politologinja Ekaterina Schulmann povlačenje iz Chersonske oblasti , jedne od četiri regije čije je pripajanje Putin nedavno slavio u Kremlju, smatra ozbiljnim nazadovanjem, pa tako i političkim. Apsolutno je demoralizirajuće za trupe da se moraju povući od tamo. “Poraz u Hersonu dodatni je, težak teret na plećima naroda u Rusiji – stanovništva, ali i ruske elite”, smatra Schulmann.
Depresija, tjeskoba i panika
Prema riječima politologa, raspoloženje među ruskim stanovništvom je ionako depresivno. Rat donosi samo profit i prednosti za industriju naoružanja i radikale, svima ostalima je sada gore nego prije početka rata. “Tamni oblak depresije, straha i panike visi nad zemljom od veljače”, kaže Schulmann. Samo je najstarija generacija još uvijek optimistična u anketama. Nakon objave mobilizacije strah od rata skokovito je rastao. Sve više ljudi želi mirovne pregovore.
Politička analitičarka Tatyana Stanovaya, koja iz Pariza vodi svoj think tank za rusku politiku, djelomično se ne slaže. Stanovaja sumnja da je Putinova logika u predstavljanju teritorijalnih dobitaka vlastitom narodu. Ali ni za rusko društvo ovo nije rat u kojem Rusija mora nešto pobijediti ili postići. “Na rat se gleda kao na potpuno obrambeni, prisilni potez kojim se Rusija mora obraniti od Sjedinjenih Država i Zapada. Na to se gleda kao na egzistencijalni rat za preživljavanje.” Prema analitičaru, većina Rusa vjeruje u ovaj narativ koji propagira Kremlj i spremni su platiti bilo koju cijenu za to.
Schulmann ne vjeruje da će ruski predsjednik neizbježno pasti ako izgubi rat. Ali pobjedniku se može oprostiti više nego gubitniku, kaže ona. Politolog ističe kako Putinov sustav postoji više od 20 godina i prevladao je brojne izazove. Gubitak rata doduše povećava rizik svrgavanja autoritarnih vladara, ali postoje i protuprimjeri u povijesti, poput iračkog vladara Saddama Husseina koji je godinama ostao na dužnosti nakon što je izgubio rat protiv Irana.
Oba se stručnjaka slažu da će ratom umorno rusko stanovništvo sa zahvalnošću vjerovati svakoj priči koju im Kremlj ispriča. Schulmann upozorava da je pacificiranje radikala nakon poraza teži zadatak. Ali i to bi moglo uspjeti, vidi se iz činjenice da su ruski ratni blogeri i tvrdolinijaši, koji su donedavno glasno napadali ministra obrane Sergeja Šojgua i vojni vrh, u posljednje vrijeme izrazito suzdržani.
Situacija u istočnoj Ukrajini
Dok su vojna i tajna služba, Kremljom maženi “silovici”, u ovom ratu napravili budalu od sebe, civilna birokracija, prema kojoj se Putin prilično zapušteno odnosio, pokazala se kao pravi stup režima. , prema riječima Ekaterine Schulmann. “Financijska i gospodarska vlast te birokrati, posebice na regionalnoj razini, drže državu i tako podržavaju moćnike”, kaže politolog.
Velika većina državnih službenika u Rusiji – kao i većina ljudi u zemlji općenito – do sada je bez prigovora nastavila s Putinovim političkim sustavom. “Većina dužnosnika jednostavno je poslušna i pokorna”, kaže Bondarev rezignirano. “Oni ne razmišljaju svojom glavom i drago im je što se odluke donose umjesto njih.” Međutim, Bondarew može razumjeti strah svojih kolega za egzistenciju. Također se pita hoće li ikada više pronaći posao.
Preispitivanje bi moglo početi i kada ljudi shvate da je predsjednik, koji im je nekada bio jamac vlastite sigurnosti i položaja, za njih postao rizik.
Politolog Schulmann kaže da je teško predvidjeti što bi te ljude točno natjeralo da prestanu raditi i odbiju poslušati naredbe. Ne postoji niti jedan izolirani čimbenik koji će zajamčeno srušiti režim. Masovni prosvjedi, ako ih bude, mogli bi uznemiriti ljude. Još jedan poraz ili izostanak šanse za uspjeh u Ukrajini mogao bi odigrati važnu ulogu.
“Preispitivanje bi moglo početi i kada ljudi shvate da je predsjednik, koji je nekada bio jamac njihove vlastite sigurnosti i položaja, za njih postao rizik”, kaže Schulmann. Ako rat eskalira i Rusija se stvarno suoči s NATO-om, to bi mogao biti slučaj. Schulmann kaže da ljudi u svim ruskim uredima vagaju bi li bilo bolje izdržati ili prebjeći.
Putinizam može izdržati
Čak i bez predsjednika Putina, neki promatrači vjeruju da njegov režim ne bi nužno bio gotov. Analitičar Stanovaya vjeruje da je “putinizam”, kvaziideološki koncept koji se pojavio tijekom Putinove vladavine i obuhvaća velikoruski narativ, tradicionalne i konzervativne vrijednosti te jake protuzapadne i antiliberalne komponente, još važniji za opstanak režima nego Sam Putin: »Sve dok država uspijeva osigurati vlastito funkcioniranje, režim može nastaviti postojati, bez obzira gdje se Putin nalazio. Putinizam može potrajati i postati još tvrđi nakon Putinova odlaska.”
Prema mišljenju Stanovaye, hoće li putinizam i dalje postojati ovisi o sposobnosti Kremlja da zadrži kontrolu, riješi unutarnje sukobe i, prije svega, ispuni svoje financijske obveze prema stanovništvu. Unutarnje podjele do sada nisu bile toliko teške da bi ugrozile sustav, ali ozbiljni trzajevi bi to mogli promijeniti.
Kremlj je dugo koristio strah kako bi osigurao kontrolu nad zemljom. Prosvjednici se suočavaju s progonom i dugim zatvorskim kaznama. Okvir tolerancije za slobodu izražavanja sužava se već desetljeće. “Ljudi ne žele ovaj rat, ali još manje žele ulaziti u sukob s državom”, kaže Lev Gudkov, znanstveni direktor Levada centra, jedinog neovisnog instituta za istraživanje javnog mnjenja u Rusiji. Da bi došlo do masovnih prosvjeda, utjecajni ljudi iz političke elite zemlje morali bi se postaviti protiv rata i normalizirati tu kritiku. Ali to se dosad nije dogodilo.
odanost iz straha
Očito i same elite žive u strahu. Farida Rustamova jedna je od rijetkih neovisnih novinara koja je nakon početka rata uspjela održati kontakt s nekim od svojih izvora u ruskoj političkoj eliti. Prema vlastitim izjavama, te ljude, državne službenike i političare, nastavlja redovito ispitivati te o njima anonimno piše u blog postovima . “Nismo prijatelji, ali se poznajemo dugo i vjerujemo jedna drugoj”, kaže Rustamova o svom odnosu sa svojim izvorima.
U razgovoru s ljudima iz Putinova aparata moći osjeća više straha nego prije, kaže Rustamova, koja ne otkriva gdje se često mijenja. “Jedina stvar koja drži ljude na vlasti da ostanu lojalni i rade svoj posao je strah – strah da će izgubiti sve, uključujući vlastite živote i živote svojih voljenih.”
Rustamova nema izravan uvid u možda najmoćniji dio Putinova sustava, njegov sigurnosni aparat, tajnu službu i vojsku. Svjesna je politika Kremlja da prekine sve veze između “silovika” i novinara, kaže ona. Bivši novinar Ivan Safronov osuđen je u rujnu na 22 godine zatvora na suđenju za veleizdaju jer ga je ruska tajna služba FSB optužila da je odavao navodne državne tajne kada su dokazi bili upitni. Njegov primjer služi kao sredstvo odvraćanja.
Na temelju informacija koje dobiva neizravno preko svojih civilnih kontakata, Rustamova je uvjerena da su “silovici” najvjerniji pristaše putinizma. Predsjednik je u ovaj dio svoje elite uložio posebno velika sredstva, kaže ona. On sam nadzire vlastite zaštitare. “Moralo bi se dogoditi nešto zaista dramatično da ti ljudi prestanu raditi svoj posao.” Procjena novinara poklapa se s ocjenom mnogih stručnjaka i promatrača koji su puč iz “silovičkog” miljea u startu smatrali vrlo malo vjerojatnim. i zato što čelnici sigurnosnih organa nemaju međusobne veze.
I u građanskoj i političkoj eliti novinarka Rustamova teško je zamisliti mreže i koalicije koje bi mogle potaknuti nešto poput državnog udara. U najboljem slučaju, oligarh s dovoljno resursa i veza mogao bi nešto organizirati, ali ona to smatra malo vjerojatnim. “Prerizično je, preopasno. Putinovi ljudi su posvuda. Svaka tvrtka ima šefa sigurnosti koji je povezan s FSB-om.”
Boris Bondarev, odmetnuti diplomat u Švicarskoj, vjeruje da ako Putin doista izgubi rat, puč postaje mogućnost. Predsjednik će tada biti toliko “otrovan” da će ga se htjeti riješiti i njegovi vjerni podređeni, koji mu duguju čitavo postojanje. Bondarew sada smatra da je to vjerojatnije od pobune u malim uredima.