Mislav
Kraj njemačkog sna
Njemačka je stekla sve krive prijatelje. Sada je zarobljena
Njemačka, s druge strane, ostaje u središtu. Bliska Skandinaviji kroz svoju socijalnu tržišnu ekonomiju i sjevernoj Italiji kroz njen izvoz, kako na zapadu kroz svoju kulturu i atlantizam, Njemačka je također usidrena na istoku kroz svoju povijest, svoje geografske granice i svoja gospodarska ulaganja. Francuska, iako nuklearna sila, više nije u sredini. Poljska je uzlet, Ukrajina dolazi, budućnost je na Istoku. Njemačka je već dio Istoka. Francuska nije.
Putinov rat u Ukrajini pojačao je ovu promjenu. Pomogao je Europskoj uniji da se proširi prema Ukrajini i Balkanu, što je Njemačka željela. Godine Merkel bile su svijet bez rata, omekšan trgovinom i zaštićen pod američkim kišobranom, koji je osiguravao prosperitet i socijalno blagostanje.
Ali Scholzove godine su kraj njemačkog sna. Kraj poznatog “modela” temeljenog na tri stupa koji grade svoju konkurentnost: Sjedinjene Države za obranu, Rusija za jeftine ugljikovodike, Kina za komercijalna tržišta. Sva tri stupa se ruše. Sjedinjene Države su prepuštene na milost i nemilost skorog povratka trumpističkog izolacionizma. Što se tiče Kine i Rusije, Njemačka se nerazborito, naivno i samozadovoljno kladila na pogrešne konje. Svojom prevelikom ovisnošću o dvjema diktaturama zarobila je samu sebe.
Gerhard Schröder, a potom i Angela Merkel napravili su povijesnu stratešku pogrešku odrekavši se nuklearne energije, postali ovisni o ruskom plinu i izgradili dva plinovoda Sjeverni tok kako bi stvorili izravnu vezu između Njemačke i Rusije. Sve treba ispočetka.
Otuda trenutna grozničavost Njemačke. Jednako se krivima osjećaju i socijaldemokrati (SPD) i konzervativci (CDU/CSU), koji su u koaliciji na vlasti već gotovo dvadeset godina. Frank-Walter Steinmeier bio je ponižen od strane svog kolege Volodimira Zelenskog koji ga je proglasio personom non grata u Ukrajini, nedugo nakon početka rata. Njemački predsjednik pokušao je ponovno i upravo je iznenada posjetio Kijev odakle se vratio s javnom isprikom.
Od čovjeka koji je dva puta bio ministar vanjskih poslova, uključujući i tijekom aneksije Krima 2014., i gorljivog branitelja plinovoda Sjeverni tok 2, ovo priznanje loše savjesti izgledalo je kao poziv na oprost. “Uoči zla, dobra volja nije dovoljna”, rekao je. Invazija je “obilježila konačan, gorak neuspjeh godina političkih napora, uključujući i moje napore”, dodao je. Predsjednik je potvrdio želju za “promjenom vremena” (“Zeitenwende”) koju je kancelar Olaf Scholz proglasio u svom povijesnom govoru 27. veljače pred Bundestagom, zatim 29. kolovoza u Pragu. Njemačka se suočava s “najdubljom krizom” od ponovnog ujedinjenja, rekao je Steinmeier. I također: “Ruski brutalni agresorski rat u Ukrajini pretvorio je europski sigurnosni poredak u pepeo.”
Ali za Francuze, “Zeitenwende” nije prošao kako su očekivali. Nikako. Francuski predsjednik, koji neprestano promiče “europski suverenitet”, “stratešku autonomiju” i uspostavu sustava europske obrane, bio je oduševljen što je Olaf Scholz konačno najavio masovno ulaganje u njemačku vojsku. Bio je manje zadovoljan što se kancelar obratio Sjedinjenim Državama, a ne Francuskoj da se opremi, posebice borbenim zrakoplovima F-35.
Macrona je također zaprepastilo što je Scholz branio projekt proturaketne obrane s četrnaest zemalja NATO-a, uključujući Veliku Britaniju i baltičke zemlje, ali bez Poljske i Francuske, koja ima vlastiti sustav obrane zemlja-zrak. Također ga je zbunila njemačka najava plana potpore svom gospodarstvu vrijednom 200 milijardi eura, a da nije rekla Parizu i njemačkom protivljenju ideji gornje granice cijena plina.
U panici Berlin ide sam. Ali je li Francuska najbolja pozicija tužitelja? Unutar francuske vlade, ali iu Bruxellesu, možemo čuti pritužbe na “njemački egoizam”, optužbe da Berlin stavlja vlastite interese ispred interesa Europe. Kao da je Francuska velikodušna, altruistična, filantropska i posvećena svojim europskim partnerima! Kao da prvo nije branila svoje interese! Naravno, države brane svoje interese, a brane samo interese Europe jer je Europa u njihovom interesu. Osim toga, je li Francuska doista u najboljem položaju da od Njemačke – najveće uplatiteljice u europski proračun – zahtijeva solidarnost koju ona nema mogućnosti ponuditi?
Francuska i Njemačka već godinama igraju remake “Cvrčaka i mrava”. U La Fontaineovoj basni bezbrižna cikada cijelo ljeto pjeva i rasipno troši, dok dalekovidni mrav radi i štedi za teške zimske dane. Kad mu cvrčak, nakon što se dobro zabavio, pokuca na vrata jer nema više novca, mrav mu kaže da odjebi.
Mi, francuski cvrčci, nikada nismo prestali kritizirati njemačke anti metode. Žalili smo se na njezine plaće, koje su dugo bile snižene, na njegov prekomjerni trgovinski suficit, na njegovu štednju koja premašuje javne investicije zbog njegove opsjednutosti balansiranjem proračuna. Optuživali su je da se nije potrudila na polju obrane i da je ostavila Francusku da sama, uz Veliku Britaniju, jamči zaštitu Europske unije unutar NATO-a. Zavidjeli smo njemačkom uspjehu jer smo znali da mu ne možemo parirati. Germanski antiizam je kejnezijanizam: štedi kad ti ide dobro, da bi mogao potrošiti kad ti treba.
Nijemci su pristojniji od mrava. One su također najveće gospodarstvo u Europskoj uniji i uvelike doprinose moći EU-a i jedinstvenog tržišta, najvećeg svjetskog područja slobodne trgovine. Sve zemlje EU-a imaju koristi od njemačke fiskalne discipline, industrijske snage i povjerenja zajmoprimaca. Što se tiče Francuza, oni pate, poput cikada, zbog teškoća svog pada, zbog svoje patološke nesposobnosti da se reformiraju. Početkom 2000-ih Francuska i Njemačka imale su isti BDP po glavi stanovnika. Danas je u Njemačkoj 15% veći. Početkom 2000-ih stopa zaposlenosti bila je slična u obje zemlje. Sada je u Njemačkoj 10 postotnih bodova viši. Usporedba je jednako bolna za javni dug, težinu socijalnih izdataka i obveznih nameta. Čak i sustav javnog zdravstva, na koji je Francuska toliko ponosna,
Međutim, trenutna svađa je ozbiljnija nego inače. Prvi put je otkazano tradicionalno francusko-njemačko ministarsko vijeće koje se inače sastaje jednom ili dvaput godišnje, a koje se ovoga puta trebalo održati u Fontainebleauu 26. listopada. Tjedan dana ranije, Emmanuel Macron pokazao je da ga nervira izjavom prije europskog summita: “Mislim da nije dobro ni za Njemačku ni za Europu da se izolira.” Da bi napravio hrabru facu, Scholz je ubrzo nakon toga došao u Pariz, a dvoje se čelnika nasmiješilo na fotografiji. Slika nikoga nije prevarila. Scholz i Macron se ne slažu.
Angela Merkel je sporo postajala Europljanka. Niti je bila lak partner francusko-njemačkom tandemu: nije razumjela globalne razmjere financijske krize iz 2008., suzdržavala se od solidarnosti s Grčkom 2012., reagirala je loše, bolje rečeno nikako, na europske suverenističke ambicije novog Predsjednik Macron 2017.
Ali bivša kancelarka iz starog istočnog svijeta nikad nije prestala učiti i odrastati. Na kraju je srušila neke od tabua proračunske dogme i javnog duga. Ali Scholz nije tako dobar u kompromisima. Tim je napetiji što se bori da uspostavi svoju vlast nad heterogenom i nemirnom koalicijom.
Neposredno prije službenog posjeta Pekingu s njemačkim poslovnim čelnicima, 4. studenog, Scholz je odobrio prodaju 25% udjela u hamburškoj luci jednoj kineskoj grupi. Izgleda kao dar Xiju u nadi za daljnjim trgovinskim pregovorima i osiguravanjem atmosfere “posla kao i obično”, kao da se ništa nije dogodilo. Zeleni u koaliciji, najžešći protiv njemačke politike ovisnosti o Kini i Rusiji, to ne odobravaju. U trenutku kada se EU nastoji distancirati od politički zabrinjavajuće Kine, Francuska nije jedina koja se pita: na što Njemačka igra? Je li toliko izbezumljena i dezorijentirana da nije naučila lekcije svoje lude ovisnosti o ruskom plinu i ponavlja svoje pogreške? Hoće li nastaviti biti samozadovoljna i naivna s Kinom, kao što je bila s Rusijom?
Francuska i Njemačka zasad ne mogu jedna bez druge. Prvi ima političku i vojnu snagu, drugi ima ekonomsku težinu. Obje ostaju zemlje osnivačice oko kojih je organizirana Europa. Sedamdeset godina imaju problema kao par i rješavaju ih. Upravo zato što im se interesi razlikuju i zato što se ništa ne može učiniti bez njih, njihova je suradnja vodila Europu naprijed. No, kakav će biti francusko-njemački par za jednu generaciju?