Mislav
EU gradi zidove da odvrati val afganistanskih izbjeglica
Antimigracijske i izbjegličke politike proširile su se na europske zemlje koje su dugo propovijedale toleranciju
Od turske granice do Španjolske, od Baltičkog mora do Italije i Balkana, zemlje Europske unije grade barijere kako bi zadržale migrante izvan kontinenta dok se sve veći val afganistanskih izbjeglica povećava.
Od 2015. godine, kada je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala lutajuće skupine tražitelja azila na slobodan ulazak u svoju zemlju — a time i u cijelu Europu — toliko hvaljena solidarnost Europske unije s potlačenim migrantima naglo je oslabila.
Odbacivanje doseže vrhunac kako raste strah od novog priljeva iz Afganistana.
Najživopisniji nedavni primjeri događaju se u istočnim državama EU-a, koje sebe vide kao prve barijere ilegalnoj migraciji. Ali antiimigracijska politika također se proširila europskim glavnim političkim krajolikom u zemljama koje su dugo propovijedale toleranciju.
Kao iu Sjedinjenim Državama, kontroverze i zbrke izazivaju rasprave oko pitanja tko ispunjava uvjete za dobivanje prebivališta u zemlji koja nije njegova ili njezina.
Izvorni zakon o izbjeglicama, uveden kako bi se suočio s golemim pokretima nakon Drugog svjetskog rata diljem oštećenog kontinenta, usredotočen na ljude koji su imali "osnovan strah od progona" na temelju rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili članstva u određenoj društvena grupa.
Smatrali su ih izbjeglicama i postojala je jasna razlika između njih i migranata, iako su se s vremenom razlike zamaglile. Migranti u pokretu iz uglavnom ekonomskih razloga nisu se smatrali izbjeglicama.
Nedavno su promigrantski aktivisti gurali da se izbjeglički status ljudima omogući ne samo iz ekonomskih razloga, već i zbog diskriminacije na temelju spola, kriminala, a nedavno i zbog poremećaja koji se pripisuju klimatskim promjenama.
Trenutačni politički stavovi uglavnom se temelje na strahovima od političke reakcije na potencijalno rastuće brojke. Sve do 2020. migracije su bile središnje pitanje politike EU-a.
Stalni priljevi doveli su do hipernacionalističkih stranaka u nekoliko zemalja, na užas EU promicatelja konsenzualne transnacionalne državnosti. Zatim je pandemija koronavirusa zasjenila takve brige. Ali širenje virusa počinje jenjavati.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se kandidirao za reizbor, zamijenio je svoje uobičajeno inzistiranje na solidarnosti oštrim odbijanjem migranata.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron nije tako otvoren prema migrantima kao prije s obzirom na izbore na horizontu. Fotografija: Facebook
Tijekom nedavnih nacionalnih izbora u Njemačkoj, nijedna od dvije glavne stranke nije preuzela zastavu liberalnog useljavanja; sugerirali su da bi izbjeglice trebale ostati kod kuće ili ostati u susjednim zemljama.
U svojoj kampanji za njemačkog kancelara, Olaf Scholz, iz tijesno pobjedničke Socijaldemokratske stranke, rekao je da Turska, Pakistan, Iran i Irak trebaju poslužiti kao sigurna mjesta za neodređeno naseljavanje izbjeglica.
Njemačka bi trebala “osigurati da ondje postoje izgledi za integraciju, da se tamo može ostati, da se tamo može steći sigurna budućnost”, ustvrdio je.
U tvrđim zemljama, ograde od bodljikave žice, koje se već sedam godina koriste na granici s Mađarskom, postavljaju Poljska, Hrvatska i Slovenija.
Takozvana Višegradska skupina zemalja EU-a – Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska – glatko je blokirala prijedlog EU-a da se izbjeglice rasporede među 27 država članica na temelju broja stanovnika i BDP-a svake od njih.
Iz ove četiri zemlje u Srbiju je 2020. godine kolektivno protjerano više od 25.000 izbjeglica i migranata.
“Moramo zaustaviti migraciju i kvote i preseljenje. Ova pravila za nas nisu prihvatljiva,” rekao je češki premijer Andrej Babis Babis 24. rujna. “Strategija bi trebala biti da ti ljudi stvarno ostanu živjeti u svojim matičnim zemljama.”
U kolovozu je Grčka dovršila ogradu od 25 milja duž svoje granice s Turskom. Ministar za zaštitu građana Michalis Chrisochoidis rekao je da Grčka neće “pasivno čekati mogući učinak” priljeva iz Afganistana.
Grčka i Italija zabrinute su zbog upornih dolazaka morem. Prema pravilima EU-a, obje moraju primiti ilegalne migrante koji su prvi stigli u svaku i ne dopustiti im da odu dalje. I jedni i drugi žele ih uzeti iz ruku i distribuirati po Europi.
“Odbijanje” je najnovija prisilna antiimigracijska bora: u istočnim zemljama gdje fizičke barijere već ne postoje, policija fizički tjera migrante natrag preko granica kako bi ih spriječila.
Čamac pun sirijskih i iračkih izbjeglica blizu je grčkog otoka Lezbosa.
Na hrvatskoj granici sa Srbijom, organizacija za pomoć izbjeglicama emitirala je video kako maskirani hrvatski policajci tuku migrante i tjeraju ih natrag u Srbiju. Sredinom listopada poljski parlament usvojio je mjeru za legalizaciju povratka migranata u Bjelorusiju.
U svibnju je Španjolska poslala trupe u svoju sjevernoafričku enklavu Ceutu kako bi se suočila s oko 8.000 ljudi koji su iznenada doplivali i popeli se preko granice iz Maroka. Video prikazuje kako policija gura migrante natrag u vodu.
Prošle su godine francuski žandari prisilili migrante, uključujući djecu, natrag u Italiju, gdje su stigli čamcima i splavima iz Sjeverne Afrike.
Ove je godine francuski predsjednik Macron optužio Ujedinjeno Kraljevstvo za vraćanje migranata natrag u Francusku preko La Manchea. UK je uzvratio da Francuska namjerno tolerira krijumčarenje migranata sa svojih obala u Britaniju.
Italija je, uz blagoslov EU-a, Libiji predala sredozemne migrante zaustavljene u moru. Grčka je prisilila tražitelje azila u Tursku. Mađarska, pionir povratka, legalizirala je tu praksu 2016. i sama je odbacila tisuće migranata preko svojih granica.
Te prakse krše propise EU-a i međunarodno pravo, kažu dužnosnici za ljudska prava i neovisne skupine.
González Morales, posebni izvjestitelj UN-a za migracije, rekao je da zemlje moraju migrantima ponuditi mogućnost podnošenja zahtjeva za azil, a ne ih protjerati htjeli-ne htjeli .
“U nedostatku individualizirane procjene za svakog dotičnog migranta i drugih proceduralnih zaštitnih mjera, vraćanja su kršenje zabrane kolektivnog protjerivanja i povećavaju rizik od daljnjih kršenja ljudskih prava”, rekao je.
“Alarmantno je da Europska komisija nastavlja zatvarati oči pred zapanjujućim kršenjem zakona EU-a, te čak nastavlja financirati policijske i granične operacije u nekim od tih zemalja. Ova odbijanja i financiranje koje ih omogućuje moraju prestati sada”, rekla je Jelena Sesar, istraživačica Amnesty Internationala.
Međutim, prema pravilima EU-a postoji zapanjujuća Catch-22. Na samim državama članicama je da nadziru moguća kršenja ljudskih prava — što je malo vjerojatna mogućnost s obzirom na uočenu političku lošu stranu vlada koje dopuštaju nekontrolirano useljavanje.
Afganistanske izbjeglice okupljaju se na iranskoj granici nakon pobjede talibana.
Bjelorusija je potaknula europski otpor korištenjem migranata kao neprijateljskog diplomatskog alata u sporu s EU-om. EU je uveo brojne ekonomske sankcije bjeloruskim dužnosnicima zbog kršenja ljudskih prava u bivšoj sovjetskoj republici.
Diktatorski predsjednik Aleksandar Lukašenko uzvratio je iznajmljivanjem zrakoplova za prijevoz migranata s Bliskog istoka i Afrike, a zatim ih dopremio do granice s Poljskom i Litvom, odakle pokušavaju ući u EU.
Ministar vanjskih poslova Litve Gabrielius Landsbergis nazvao je bjelorusku politiku “hibridnim napadom” na Europu. Njegova je vlada također odobrila fizička odbacivanja i gradi zid na svojoj granici.
Sve je to samostalna politika, nijedna vezana uz međunarodno ili europsko pravo, niti u zemljama koje su prihvatile jezik međunarodnog humanitarnog prava u svoj vlastiti.
Ono što je potrebno je novi međunarodni konsenzus o prepisanom zakonu o izbjeglicama i migracijama. Izvornici su formirani pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i ugrađeni u Ženevske konvencije. Trenutačno nitko ne poziva na temeljitu obnovu.