Mislav
Prijavio sam se u psihijatrijsku bolnicu – sada sam zahvalan
Ako i jednu osobu moje iskustvo može uvjeriti da će najgora vremena proći, da se doista ima čemu radovati i da ne treba sve završiti, onda je moj posao obavljen.
Medicinske sestre su mi oduzele sve što sam mogao upotrijebiti da se ozlijedim i stavili su me na ono što neki zovu “samoubilački nadzor”: svakih 15 minuta netko je provjeravao jesam li dobro.
Nisam bio izdvojen. Dobrovoljno sam se prijavio u psihijatrijsku bolnicu. Ali su me uzburkali osjećaji: sram, što sam se našao tamo; krivnja, za ponašanje prema mojoj ženi i kćeri tinejdžerici; i samosažaljenje. Bio sam uvjeren da moji najbliži prijatelji više nikada neće htjeti imati ništa sa mnom i da je moj život zapravo završio.
Iako sam očekivao da ću ostati tjedan dana, zaboravio sam svoju četkicu za zube. Ali ponio sam olovke i blok za crtanje. Ležeći na krevetu, crtao sam pogled s prozora na trećem katu. Ostao bih dulje od tjedan dana i dobro sam upoznao taj pogled.
Moj se slom dogodio 2018. Niz traumatičnih događaja počevši od 2014. – dvije smrti u dva mjeseca, zatim dvije meni bliske osobe koje su imale velike strahove za zdravlje – doveli su do gubitka povjerenja u svijet i u sebe. Izgubio sam posao, a moji su prihodi katastrofalno pali.
U proteklih nekoliko godina primijetio sam da loše mentalno zdravlje više nije tabu tema – i hvala Bogu, jer će jedna od četiri osobe patiti. Tek sam jutros primio e-poruku od nekoga tko se “bori shvatiti što bi mogla biti mentalna bolest ili što bi mogli biti samo ‘životni problemi'”. Ali statistika može dati lažan osjećaj jasnoće. Što je uopće “loše mentalno zdravlje?”
John-Paul Flintoff: ‘Nije bilo nijedne prekretnice kad mi je odjednom postalo loše. Bio sam jadan dugo vremena’
Mrzim govoriti - ili pisati - o svom slomu i oporavku. Nije mi drago prisjećati se koliko sam bio jadan i uvijek se osjećam iscrpljeno. Ali nastavit ću to činiti dokle god se od mene bude tražilo, jer me progone ljudi koji su došli u bolnicu nakon što su pokušali samoubojstvo.
Nisam imao namjeru učiniti nešto glupo, ali prestao sam vjerovati svom mozgu. Jednog dana, mjesecima nakon izlaska iz bolnice, zatekao sam se kako prelazim most. Uhvatila me panika: što ako poludim i skočim? Rješenje: intenzivno buljite u kolnik i zanemarite sav periferni vid. Uspjio sam, a svaki mali uspjeh te vrste postupno je povećavao moje samopouzdanje.
Nastavio sam crtati. Polako sam primjećivao svijet i pronalazio ljepotu u njemu – ne gledajući ljepotu, već je aktivno pronalazeći.
Puno te ljepote bilo je u crkvama u kojima sam zastao da sjednem – posebno crkva Svetog Trojstva koju su ukrasili William Morris i Edward Burne-Jones. Ja sam to nacrtao. Nacrtao sam sebe kako klečim u molitvi. Nacrtao sam sebe okupanog rascjepkanim, šarenim svjetlom koje su bacali vitraji.
Crkve su uglavnom bile prazne, ali povremeno sam sretao ljude koji su bili prijateljski raspoloženi, a da me nisu napadali. Uzeo sam letke s molitvama i otkrio da njihovim ponovnim izgovaranjem mogu utišati samokritičke misli. Prelistavao sam Bibliju na govornici i uživao čitajući Psalme, u kojima kralj David upućuje Bogu svoja različita, promjenjiva raspoloženja ekstaze i škrgutanja zubima.
Mislio sam da bi bilo zabavno ilustrirati moderni psalam – kombinirajući vinjete svakodnevnog života s biblijskim sadržajem i rubom s detaljnim uzorkom. Moj književni agent (i prijatelj) predložio mi je da bih trebao napisati i svoje psalme.
Kao i kod crteža koje sam napravio u bolnici, ne znam odakle riječi ili slike. Upravo su stigli. Sve što sam trebao učiniti bilo je biti iskren – neozbiljan, proklet ili kako god sam se osjećao. Pjesme i crteže smatram nekom vrstom dara. Nemam više razloga biti ponosan na njih nego što sam visok ili ljevoruk.
Ukratko: zahvalan sam. Zahvalan što sam bio relativno uspješan kao pisac. Zahvalan sam što sam doživio slom. Zahvalan sam što sam se izvukao iz toga. Zahvalan što sam sjedio u crkvama. Zahvalan Williamu Morrisu. Zahvalan kralju Davidu. Zahvalan svojoj obitelji. Mom agentu i mom izdavaču.
Vjerovali ili ne, mrzim govoriti – ili pisati – o svom slomu i oporavku. Nije mi drago prisjećati se koliko sam bio jadan i uvijek se osjećam iscrpljeno. Ali nastavit ću to činiti dokle god se od mene bude tražilo, jer me progone ljudi koji su došli u bolnicu nakon što su pokušali samoubojstvo. Ako i jednu osobu moje iskustvo može uvjeriti da će najgora vremena proći, da se doista ima čemu radovati i da ne treba sve završiti, onda je moj posao obavljen.