Rat u Ukrajini: “Ovo je terorizam koji provode idioti”
Nedavne pobjede na bojnom polju izazvale su euforiju u Ukrajini. Čak ni raketni napadi Vladimira Putina nisu uspjeli slomiti borbeni duh. Ali kako se Ukrajinci nose sa stalnim emocionalnim pritiskom rata?
Kad bi se ljutnja mogla mjeriti novcem, onda su Ukrajinci trenutno bijesni. Ovaj tjedan ih je ruski predsjednik Vladimir Putin pokušao zastrašiti masovnim zračnim napadima na ključne gradove u zemlji. Njegovi su projektili pogodili trafostanice i igrališta, dok su u Kijevu ljudi prvi put od ožujka pobjegli u sigurnost stanica podzemne željeznice.
Ali ne daju se zastrašiti. Serhiy Prytula, 41, s profesionalnim osmijehom poput bivšeg TV voditelja, stoji na tavanu povijesne zgrade u Kijevu i promatra kako su njegovi sunarodnjaci odgovorili na napade. U samo 24 sata donirali su 352 milijuna grivni, što je nešto manje od 10 milijuna eura, za kupnju novih kamikaza dronova za borbu protiv ruskih agresora.
Odaziv na apel za donacije pod nazivom “Narodna osveta” premašio je sva očekivanja. “Rusi su mislili da ćemo se samo sakriti u svoje rupe u zemlji. Ali Ukrajinci su ipak donirali iz skloništa za bombe. Naučili su usmjeriti svoj bijes u nešto konstruktivno”, kaže Prytula.
Posjetitelji Ukrajine trenutno zatiču zemlju u čudnom emocionalnom stanju. To je koktel bijesa i samopouzdanja, boli i euforije. To je društvo pod stalnim emocionalnim pritiskom: Trenuci straha slijede trenuci ushićenja. Ukrajinsko društvo naučilo se nositi s problemom i pokazuje izuzetan stupanj otpornosti.
Zaklada Serhiya Prytule dobro je mjesto za početak potrage za odgovorima. Utjelovljuje upravo ono na što su Ukrajinci najviše ponosni: njihovu sposobnost organiziranja. Prytula, koji je voditelj procesa nacionalnog odabira za Pjesmu Eurovizije i stoga je poznato lice Ukrajincima, prvotno je osnovao zakladu za pružanje pomoći tijekom pandemije koronavirusa, ali ju je u međuvremenu preuredio za rat. Iskoristio je donacije za kupnju turskih borbenih bespilotnih letjelica Bayraktar za vojsku, kao i “Narodnog Sputnika”, finskog satelita za nadzor. Kupnju su u kolovozu proslavili fotografijom Putinovog mosta prema Krimu.
Kao i svi, Prytula očekuje da će njegova zemlja pobijediti u ratu. No, što se Ukrajincima računa kao pobjeda? “Društvo je podijeljeno”, kaže. “Nekima je dovoljan povratak na status quo prije invazije u veljači. Drugi kažu: Nećemo pobijediti sve dok se ne vrate granice iz 1991. Treći pak kažu: Čak i tada, možemo samo slaviti pobjedu kada Rusija nestane s karta kao politički entitet. Ovo čudovište se mora raspasti.” Prytula kaže da bi se sa svoje strane zadovoljio ponovnim osvajanjem svih izgubljenih teritorija, jer će se “Rusija ionako raspasti, kao prije Sovjetski Savez, to me ne brine”.
Volonteri čiste dvorište dan nakon raketnog napada na Kijev.
Ako Prytula ima brige o budućnosti, one su usredotočene na druga pitanja. Kako će obitelji razdvojene ratom pronaći put jedni drugima? Hoće li se žene i djeca koji su našli utočište u zemljama Europske unije vratiti u razbijenu zemlju ili će ih muškarci slijediti u inozemstvo u zemlje koje nisu bile pogođene sukobom.
Lisa Vedmedera, 24, čisti razbijeno staklo u dvorištu. Prozori ovdje iznad su razbijeni, kao i stakla na automobilima u dvorištu, a da ne spominjemo staklenu fasadu visoke poslovne zgrade prekoputa. Ruski projektil udario je u susjednu staru zgradu od cigle u ponedjeljak rano ujutro, izazvavši kaos u neposrednoj blizini. Za divno čudo bilo je samo ozlijeđenih, nema mrtvih. Pretpostavlja se da je meta bila susjedna toplana. Putin je rekao da je energetski sektor Ukrajine cilj.
Lisa Medvedera, 24, pomaže mještanima počistiti nered nakon napada.
Inače bi Vedmedera imala konobare, ali njezin kafić ostaje zatvoren zbog sirena za zračnu uzbunu i umjesto toga radi s drugim volonterima na brizi za ranjene umjesto da čeka uzbunu kod kuće. “Ovdje se više ne bojimo”, kaže ona, “inače bih mogla otići iz zemlje.” Vedmedera je iz Dnjepra na istoku, ruski joj je materinji jezik, a na vratu ima istetoviran natpis na ruskom: “Ja sam sloboda”.
Sada govori ukrajinski, brzo i s punim entuzijazmom, kao da ne postoji bolje vrijeme od sadašnjeg za mladost, euforična žena u ruševinama koja priča o drum ‘n’ base festivalima za vojsku i kako, odjednom, svi pomažu jedni druge. “Kao da se prekidač okrenuo, a onda shvatite da ne želite biti u Berlinu ili Parizu, želite biti na Zlatnim vratima u Kijevu.”
Julia Dazenko u oštećenom stanu svojih roditelja
Stanovnici zgrada djeluju manje entuzijastično, ali također se ne čini da su zastrašeni. Julia Dazenko, koja mazi mačku u uništenom stanu svojih roditelja – prvo je pobjegla kad je udarni val raznio sva vrata – bijesna je na Ruse. Njena majka je morala u bolnicu zbog ozljede glave. Njihov susjed Roman Kolyada, radijski novinar koji ponekad i sam izdaje upozorenja o zračnim napadima, pun je hladnog prezira. “Ovo je terorizam koji provode idioti”, kaže o ruskim zračnim napadima. “Ali sljedeći put kad bude zračna uzbuna, želim biti dalje od toplane, to je sigurno.”
Iako su Ukrajinci u gorem položaju, njihovo se raspoloženje popravilo otkako je rat počeo, “u to nema sumnje”, kaže Yevhen Holovacha, 72. Istaknuti sociolog godinama je proučavao emocionalno stanje svojih sunarodnjaka. Statistički gledano, Ukrajinci nisu osobito sretna skupina. U listopadu 2021. jedna trećina ispitanika navela je “tugu” kao svoju dominantnu emociju, kaže Holovacha, a “nada” je bila na drugom mjestu. Kad su nakon pola godine rata ponovno odgovorili na to pitanje, odjednom je “nada” postala prevladavajući osjećaj, sa 70 posto, a “tuga” je pala. I to unatoč činjenici da ljudi pate od raseljavanja i odvajanja te imaju sve češće noćne more.
Oštećena kuhinja Dazenkovog stana u Kijevu: Ljudi se ne boje ruskih agresora, oni su ljuti na njih.
Prema anketama, malo se stvari toliko popravilo kao odnos Ukrajinaca s vlastitom vladom. “Prvi put od neovisnosti ljudi su shvatili kakvu su dobru zemlju izgradili – upravo u trenutku kada su se suočili s užasom koji im je priredio susjed barbar. Počeli su cijeniti svoju zemlju i više je ne žele napustiti kao nekad.”
San mnogih Ukrajinaca o kraju rata je san o pravdi, o sudu za ratne zločine protiv Rusije, kaže Holovacha, o brzom kolapsu njihove susjedne zemlje. “Naravno, to je naivno. Ali to im stalno govore lideri javnog mnijenja i stručnjaci na TV-u.”
Mnogi drski tonovi dolaze izravno od čelnika zemlje. Rat mora završiti ruskom “predajom”, baš kao što je Drugi svjetski rat učinio za Njemačku 1945., uključujući reparacije i sud za ratne zločine, rekao je nedavno ministar obrane Oleksii Reznikov. Odgovarajući na pitanje hoće li ukrajinske trupe zaustaviti napredovanje na Krimu ili tek kada stignu do Moskve, čelnik ukrajinskog Vijeća sigurnosti Oleksij Danilov rekao je: “Vojska će stati tamo gdje prestaju naši interesi. A ti interesi prestaju tamo gdje bi kraj -počinje rusko carstvo.”
Zabrana pregovora
Nije uvijek jasno u kojoj su mjeri takve izjave smišljene ozbiljno, a koliko je samo pozerstvo. Sam predsjednik Volodymyr Zelenskyy nije precizirao koliko teritorija se nada vratiti vojnim putem. Istodobno je, međutim, izdao dekret da se njegovoj vladi zabranjuje uopće pregovarati s Rusijom sve dok je Putin na vlasti. Taj je potez došao kao odgovor na Putinovu najavu da će pripojiti četiri ukrajinska teritorija.
Djela govore još više od riječi u izražavanju povjerenja ukrajinskog vodstva. Raketni napadi na vojne ciljeve na Krimu, protjerivanje ruske vojske iz regije Harkov, te istovremeno napredovanje u regiji Luhansk na istoku i u regiji Herson na jugu pokazuju da postavljaju velike ciljeve. A onda su uslijedili spektakularni napadi eksplozivom na ruske ciljeve.
Krater koji je ostavila bomba u parku Ševčenko u Kijevu: “Terorizam, koji provode idioti.”
U kolovozu je autobomba ubila novinarku Dariju Duginu u blizini Moskve. Njezin otac, Alexander Dugin, filozof i glavni um iza strategije ekspanzije Rusije, vjerojatno je bio prava meta napada. New York Times je iz obavještajnih izvora u Washingtonu doznao da su čin odobrili “dijelovi ukrajinske vlade”, što je potaknulo dužnosnike američke vlade da se žale Kijevu.
U listopadu je kamion natovaren eksplozivom detonirao na golemom mostu koji je Putin izgradio preko Kerčkog tjesnaca nakon aneksije Krima. Napad je izazvao entuzijazam u Kijevu – pokazujući da ni Putinov prestižni objekt više nije siguran. Slika gorućeg mosta postavljena je čak i ispred Gradske vijećnice, ispred koje su prolaznici snimali selfije. Prodavaonice odjeće i sushi restorani nudili su posebne popuste za proslavu.
Stanovnici Kijeva u blizini makete marke posvećene eksplozijama mosta na Krimu. Mještani su snimali selfije ispred njega.
Mykhailo Podolyak opisuje napad kao “eksces”. Tvrdi da ukrajinska vlada nema nikakve veze s eksplozijom, kao ni s onom na Duginovom automobilu. Podolyak je to rekao tijekom intervjua u predsjedničkom uredu Zelenskog, gdje služi kao savjetnik u predsjednikovu užem krugu. Izgleda iznenađujuće svježe i dobro raspoloženo unatoč osam mjeseci rata. Njegov ured je jako osvijetljen, ali hodnici su mrkli mrak, prozori su pričvršćeni vrećama pijeska, a okolne ulice su ograđene. Bilo kada bi moglo doći do ruskog raketnog napada na vladinu četvrt.
Ujutro napada na Krimski most, Podoljak je bio entuzijastičan: “Krim, most, početak. Sve što je ilegalno mora biti uništeno”, napisao je na Twitteru. Neki u Kijevu vjeruju da bi Podolyakovo poricanje da Ukrajina ima bilo kakve veze s detonacijom moglo biti proizvod signala koji dolaze iz Washingtona da bi dužnosnici trebali biti oprezniji sa svojim tvrdnjama o odgovornosti.
Postoje “dobri razlozi zašto smo mi Ukrajinci iznimno optimistični”, kaže on, prije nego što ih nabroji: neuspjeh ruske vojske, njihov vlastiti profesionalizam, pomoć Europljana, sukobi unutar ruskog vodstva, nespremnost Zelenskog da popusti . “Putin nije pri zdravoj pameti. Pregovori o bilo kakvom kompromisu nisu mogući”, kaže Podolyak.
“Koliko brzo će rat završiti ovisit će o samo maloj količini dodatnih tehnologija naoružanja, ali to nije pitanje godina, već mjeseci”, kaže on. “Moći ćemo osloboditi Donjeck, Lugansk i Herson u bliskoj budućnosti.” Tada će, kaže Podolyak, ruska elita biti u punoj panici. “Ovo će biti posljednja jesen ruskih autokrata.”
“Sve ili ništa”
Podoljaka čak ne plaše ni Putinova namjerno nejasna upozorenja o nuklearnom ratu, a ni na tom planu nije sam. “Za nas je ovo ionako rat na sve ili ništa”, kaže politolog Volodymyr Fessenko. “Zato Ukrajinci razmišljaju strogo u pragmatičnim okvirima – poput toga koliko bi veliko područje kontaminiralo taktičko nuklearno oružje? Kako se zaštititi?”
Ali strah nije nestao u potpunosti, iako je prikriven povremeno euforičnim izrazima lica. To se posebno odnosi na one koji rat gledaju izbliza nego civili u Kijevu. Ivan Siyak, 41-godišnji bolničar iz topničke jedinice u istočnoj Ukrajini, kaže: “Nitko ovdje nije otvorio bocu šampanjca dok je gorio Krimski most. Na fronti ste jako zaokupljeni sobom i svojim najbližim okruženje.” Kijevljanin svakako razumije radost koju civili doživljavaju i njihov veliki ponos na ukrajinsku vojsku. “Ali stvari izgledaju drugačije iznutra nego izvana.”
Govoreći telefonom tijekom pauze od svog rasporeda, Siyak trezveno opisuje kako se njegovo vlastito raspoloženje promijenilo tijekom dugih mjeseci rata. U veljači, kada su svi mislili da će doći do uličnih borbi u Kijevu, Siyak se dobrovoljno prijavio u Snage teritorijalne obrane. “Ovo će zvučati patetično”, kaže, “ali želio sam umrijeti u ukrajinskoj uniformi. Ili biti zarobljen u ukrajinskoj uniformi.”
Lisa Medvedera, 24, pomaže mještanima počistiti nered nakon napada.
Julia Dazenko u oštećenom stanu svojih roditelja
Krater koji je ostavila bomba u parku Ševčenko u Kijevu: “Terorizam, koji provode idioti.”
Stanovnici Kijeva u blizini makete marke posvećene eksplozijama mosta na Krimu. Mještani su snimali selfije ispred njega.